Jeste li danas već koristili umjetnu inteligenciju?
Vjerojatno jeste, samo možda niste o tome tako razmišljali. Ako ste zamolili ChatGPT da vam napiše mail, prevede ponudu ili skrati dugačak dokument, koristili ste AI. U većini firmi to se dogodilo sasvim tiho, bez ijedne odluke i bez sastanka. Alat je jednostavno ušao u svakodnevni posao.
A malo tko zna da o tome već postoji i zakon.
Obaveza pismenosti
Europska Uredba o umjetnoj inteligenciji, poznatija kao AI Act, u članku 4 uvodi obvezu koju naziva „pismenost u području umjetne inteligencije”. Sama Uredba na snazi je od kolovoza 2024., a ta se obveza primjenjuje od 2. veljače 2025. i ne tiče se samo tehnoloških tvrtki, nego gotovo svake organizacije čiji ljudi u poslu koriste AI. Uredba razlikuje one koji AI razvijaju („dobavljači”) i one koji ga koriste („subjekti koji uvode sustav umjetne inteligencije”). Ako netko kod vas koristi AI za posao, vi ste u toj drugoj skupini, i članak 4 govori i o vama.
Zakon pritom ne propisuje jedan točno određen oblik. Ne kaže da baš svi moraju proći isti tečaj. Ono što traži jest da poduzmete mjere kojima podupirete znanje ljudi koji AI koriste. Taj je zahtjev Uredba u srpnju 2026. čak i ublažila. Ne traži više da svatko dosegne neku „dovoljnu razinu” znanja, nego da vi kao organizacija napravite korake u tom smjeru. Jednostavno rečeno, tko uz pomoć AI-a donosi odluke, treba znati u čemu je taj alat dobar, a gdje zna pogriješiti, a na vama je da mu to omogućite.
Sad dolazi dio koji volim reći naglas, jer se često prešućuje. Obveza vrijedi od veljače 2025., a okvir za njezin nadzor na razini EU-a već postoji. Ali koje će tijelo to u Hrvatskoj konkretno provoditi, zasad se tek slaže. Uredba taj posao daje takozvanim tijelima za nadzor tržišta, dakle onima koja i inače paze da ono što se nudi na tržištu poštuje pravila, a Hrvatska svoje još nije imenovala jer je zakon koji to uređuje tek u pripremi. Uz to, baš za članak 4 nije propisana posebna kazna na razini EU-a, kakva prijeti za teže povrede AI Act-a. Drugim riječima, danas vam zbog same AI pismenosti nitko neće poslati račun. Ali kad se sustav posloži, nadzorno tijelo moći će tražiti da stvari ispravite, a i nacionalni zakon može propisati kaznu. Razlog da ovo napravite ipak nije strah od konkretne globe, nego sve ono što stoji iza nje.
Zašto onda uopće pišem o ovome? Zato što je pismenost u području AI-a jedna od rijetkih zakonskih obveza koja se isplati i bez zakona.
Gdje su granice?
U poslu stalno vidim istu stvar. Problem gotovo nikad nije manjak alata, njih je i previše. Problem je što ljudi u ruci imaju vrlo moćan alat, a nitko im nije rekao gdje su mu granice. AI će vam posve samouvjereno reći nešto što uopće nije točno. Zna izmisliti broj, datum ili članak zakona, i pritom zvučati toliko uvjerljivo da mu povjerujete. Znam za situacije u kojima je izmišljena brojka zamalo završila u ponudi ili u mailu klijentu, jer je izgledala točno i nitko je nije provjerio. Ako to vaš tim ne prepoznaje, prije ili kasnije netko će takvu informaciju poslati dalje.
A tu je i nešto što se lako smetne s uma. Kad zaposlenik zalijepi podatke klijenta u besplatni javni alat da mu ovaj nešto brže napiše, to više nije samo pitanje AI-a. To je obrada tuđih osobnih podataka, a za nju vrijede ista pravila kao i inače. Ti podaci mogu otići pružatelju alata negdje izvan EU-a i poslužiti za treniranje modela, a da klijent to nije odobrio niti uopće zna da se to događa. GDPR se na to odnosio i prije AI Act-a, i danas se jednako odnosi. I tu onaj račun koji za samu AI pismenost neće stići, za ovakvo postupanje s podacima i te kako može. I dok Hrvatska tek određuje tko će nadzirati tržište prema AI Act-u, AZOP i pravila o zaštiti podataka djeluju već danas, a kazne koje AZOP izriče nisu simbolične. Zato mnoge organizacije unaprijed dogovore što se u takve alate uopće smije unijeti, umjesto da o tome svaki zaposlenik odlučuje sam, u trenutku.
Odakle početi?
Kako onda ta pismenost izgleda u praksi? Tu je namjerno ostavljena sloboda. Uredba ne traži velik projekt. Traži da znate koje alate vaši ljudi koriste, da postoji jasan dogovor što smiju, a što nikad ne ide u javni alat, i da tim zna da AI treba provjeriti, a ne slijepo mu vjerovati. Ako se pitate odakle početi, dovoljna su tri pitanja za prvi razgovor: koje alate uopće koristimo, što nikada ne stavljamo u njih i tko provjerava ono što alat izbaci. Nekome je to kratak interni razgovor i par pravila. Nekome tko radi s osjetljivim podacima ili u reguliranoj djelatnosti, to je ozbiljniji i temeljitiji posao. Sve ovisi o vašem riziku, ne o tuđem.
Vratimo se na početak. Vaš tim gotovo sigurno već koristi AI. Zakon tu zapravo samo pristojno postavlja pitanje koje je dobro da postavite i sami: razumiju li ljudi koji taj alat koriste što on zapravo radi?
Ako odgovor nije jasno da, to je vaša prva praznina u AI pismenosti. I ne rješavate je zbog nekog budućeg nadzora, nego zato što tim koji razumije svoj alat radi bolje i s manje skupih pogrešaka. To je posao koji se isplati napraviti prije nego što vas netko na njega podsjeti.
