Opet imamo stanje na cestama. Stanje je, kako kažu, izvanredno. Ne može bolje. Svi koji su na cestama stvarno bi voljeli da može, ali tu smo gdje smo, ne može. Lako bi bilo meni koji ne idem nigdje u kolovozu smijati se svima koji sad u kilometarskim kolonama sanjaju o brčkanju u plićaku, ali lako bi bilo i njima smijati se meni koji ne idem nigdje u kolovozu.
Zagreb je predivan u kolovozu. Uvijek ima parkinga, ceste su prazne, u parkovima slobodne klupice, gužve nema ni u Lidlu ni u Kauflandu, zašto bi itko htio pobjeći iz velegrada na vrhuncu ljetne sezone? Jedino je mrvu toplo. Toliko da me neće vidjeti ni ceste, ni parkovi, ni Lidl ni Kaufland. Bilo bi najpametnije ne izlazit’ iz stana (sve dok ima svitla od dana), da nije klimatskih ratova.
Nešto za veseliti se
Klimatski ratovi – ako je netko pratio predviđanja futurista i stručnjaka za geopolitiku – ono su čemu se možemo veseliti u nastavku ovog stoljeća, dok će milijuni ljudi bježati iz nenastanjivih područja u hladnije klime, a države će se upuštati u gospodarske i katkad i vojne konflikte oko sve manjih zaliha vode i obradive zemlje. Baš zgodno. Bitno da je muving, tko preživi pričat će.
No, dok čekamo ovu vrlu budućnost, po kućama se vode sasvim drugačiji klimatski ratovi. Negdje je valjda zapisano u kamenu da se ne smiju vjenčati dvoje supružnika koji jednako podnose klimu. Jednom je uvijek prevruće, drugom uvijek prehladno. U zemlji u kojoj je propuh iskonski bauk, zloduh koji koči kičmu, pali zglobove, probija uši i ubija bubrege, klima je spremno uskočila i postala novi propuh.
Tko leži se ne ježi
Tko kiše – klima je. Tko šmrca – klima je. Tko ne šmrca jer mu je nos suh – klima je. Kome je vruće – nek izgubi kile. Mlaz od klime pored klimofoba je kao dim od cigarete pored nepušača – uvijek ide ravno na njega, kako god mi usmjerili klimu da puše. A i ovi drugi nisu ništa bolji. Opereš suđe – jao, vruće mi je, pali klimu. Skuhaš ručak – vruće, pali klimu. Ležiš dovoljno dugo nepomičan na trosjedu – pali klimu.
Klime spašavaju živote – milijune diljem svijeta – i barem zasad sprečavaju one masovne migracije koje smo spomenuli maloprije. Isto nam tako isušuju oči, nos i kožu, mogu širiti bakterije i alergene, čine nas manje otpornima na toplinu koje će biti sve više. Nije dobro kako god okreneš. Osim onima koji instaliraju i popravljaju klime. Pokušat ću sina zainteresirati za kompresore, ventilatore i toplinske pumpe, kakvo mrtvo programiranje sine, mani se ćorava posla.
Vratimo se mi na ljeto u Hrvatskoj, godine gospodnje 2026. Mi koji smo se vratili s mora i bacili oko na vijesti na provjerimo što smo propustili dok smo ignorirali zbivanja u državi otkrili smo da je ovog ljeta najveći problem smeće.
Antimon svima a ne samo njima
Ne pričam ovdje o smeću koje je godinama ilegalno trpano po lokacijama u Lici, koje truje vodu, zemlju, biljke i ljude – ne vidim da je itko od odgovornih osoba na državnoj razini nešto osobito uzrujan oko toga, pa ne žive oni u Lici, što vam je. Ne, najveći problem su evidentno podzemni kontejneri smješteni na glavnom zagrebačkom trgu. Baš je šašav taj Tomašević, zašto smeće s Trga ne baca pored Gospića, kao normalni ljudi?
Recimo, antimon – ne onaj iz Večernje škole nego onaj iz periodne tablice – njega u prirodi gotovo uopće nema, pa zar nije i priroda zaslužila malo antimona? Sretne biljke pored Gospića već su ga počele uvlačiti u sebe, uskoro ćemo i mi kad krene sezona kupusa i krumpira.
Zagrepčani su evidentno mutavi i već desetljećima nemaju pojma kamo sa smećem koje im se sve više gomila, za razliku od ostatka Hrvatske koji se mudro dosjetio kako napakostiti Zagrepčanima. Oni već jednako dugo biraju poslati smeće na Markov trg, u dvije zgrade koje su, čini se, opremljene posebno za tu namjenu.
Foto ilustracija: Nano Banana 2
