Biti domaćin u turizmu je poziv koji traje cijeli dan i noć. Razlika između klasičnog iznajmljivača i pravog domaćina leži prije svega u emociji i strasti kojom se pristupa tom radu, a današnji gosti, zasićeni isključivo standardnim luksuzom, traže ono što se ne može kupiti novcem – mir, autentičnost i osobni pristup. Te su ključne poruke i lekcije o poduzetništvu, stvaranju dodane vrijednosti u kontinentalnom turizmu i važnosti osluškivanja potreba gostiju obilježile izlaganje koje je održala Marina Skušić.
Vlasnica višestruko nagrađivanih apartmana visoke kategorije “Iris Croatica” smještenih u Oroslavju, Skušić je svoje iskustvo i poslovni put podijelila na WiA Connect okupljanju u Ivancu u organizaciji mreže Women in Adria. Njeno je predavanje poslužilo kao retrospektiva osobnog i profesionalnog razvoja, koji je prema današnjim mjerilima započeo relativno kasno, u njezinoj četrdesetoj godini. Iako bez formalnog turističkog obrazovanja, Skušić je na primjeru vlastitog poslovanja pokazala kako je uz obiteljsku podršku, jasnu viziju i stalnu edukaciju moguće stvoriti vrhunski turistički proizvod u kraju koji nije primarno brendiran kao turistička destinacija.
Rizik i vizija
Ulazak u turistički sektor u ruralnom dijelu sjeverne Hrvatske nosio je sa sobom specifične izazove i sumnje okoline. Skušić se na samom početku suočila s okruženjem koje nije vjerovalo u potencijal njenog rodnog mjesta.
“Rečenica koje sam se najviše naslušala bila je ona ‘pa nisi normalna, tko će tu doći u Oroslavje i po što?’. Međutim, riskirala sam uz podršku svog supruga”, naglasila je, dodajući da su na ideju o vlastitom turističkom objektu došli nakon godina putovanja Europom, gdje su skupljali iskustva i informacije koje su potom odlučili ponuditi gostima u Hrvatskoj.
Prestižna stručna priznanja
Iako nema formalno turističko obrazovanje, njezino oslanjanje na intuiciju i stalno educiranje brzo se pokazalo ispravnim. Prvi veliki vjetar u leđa dogodio se 2024. godine kada je objekt “Iris Croatica” proglašen najboljim apartmanom u Hrvatskoj od strane Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice.
“To je bio jedan lagani presedan jer znamo svi da je Dalmacija apartmanizirana itekako i na kontinent su dolazile neke slične nagrade, međutim ovakva pogotovo u Zagorje još nije došla. To je nama osobno bio nevjerojatan uspjeh kojem se nismo nadali i veliki poticaj i ohrabrenje da radimo nešto dobro i da smo zapravo na dobrom putu”, ispričala je Skušić.
Uspjesi su se nastavili i iduće, 2025. godine, kada je dobila oznaku “Local Host” i priznanje za najboljeg domaćina Krapinsko-zagorske županije, a na Suncokretu ruralnog turizma osvojila je zlatnu povelju za najbolji moderni objekt u ruralnoj Hrvatskoj.
Osobni pristup gostu
Unatoč prestižnim priznanjima, njen pristup poslu ostao je nepromijenjen. Njezina poslovna filozofija počiva na neposrednom i duboko personaliziranom kontaktu s gostom. “U mojoj glavi mi smo još uvijek jako mali i jako ponizno pristupam svakom gostu, i svakog od njih dočekam i odnosim se prema njemu zaista kao da je VIP koji je došao na imanje”, objasnila je.
Za razliku od mnogih stručnjaka koji sugeriraju korištenje automatiziranih poruka, ona njeguje isključivo osobni pristup, odgovarajući na upite u roku od deset minuta, bez obzira na doba dana ili noći. “Imam veliki respekt prema svakom gostu, prema novcu koji je on mukotrpno zaradio. Odlučio ga je potrošiti kod nas i baš je odabrao naš objekt. To je za mene i čast i odgovornost i silno želim da se ne razočara, da kući ponese i lijepu emociju na nas kao domaćine, i na našu zajednicu i na ljude koji djeluju i žive u našemu kraju”, istaknula je.
Važnost lokalne zajednice
Predavanje se dotaknulo i čestog mita prema kojem kontinentalni turizam ne može parirati onom morskom. Skušić je pojasnila da kolege u obalnom pojasu imaju privilegiju oslanjanja na prirodna dobra, dok su djelatnici na kontinentu primorani ulagati znatno više vlastitog truda kako bi privukli gosta. “Mi u Zagorju ulažemo sebe, ulažemo puno priče. Moramo gosta zainteresirati, moramo ga animirati, moramo mu osigurati sadržaje, moramo napraviti dobar storytelling da bi on ostao, da bi se poželio vratiti na kontinent, da bi uopće prepoznao neki potencijal kraja”, navela je. Zahvaljujući takvom pristupu, prosječan boravak u njezinim apartmanima iznosi između četiri i pet noćenja, čime se ruši predrasuda da je Hrvatsko zagorje isključivo vikend-destinacija.
Dizajn samih objekata odudara od uobičajene percepcije tradicionalne zagorske kuće za odmor. Odlučili su se za modernu arhitekturu s velikim staklenim stijenama i okućnicom od pet tisuća četvornih metara, no interijer je prožet elementima lokalne kulture. Uključivanje lokalne zajednice vidi kao najvažniji faktor održivosti poslovanja. U objektima se nalaze autohtone drvene igračke, a u košaricama dobrodošlice uvijek su proizvodi lokalnih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava te domaći kolači poput zlevanke.
“Bez lokalne zajednice mi smo siromašni. Mom gostu je dosadno ako nema gdje otići u neki restoran ili dobar OPG, ja se sramim ako mu ne mogu ništa ponuditi, a moj OPG-ovac je tužan jer nije uspio ništa prodati i neku korist dobiti od gosta”, slikovito je pojasnila tu povezanost.
Moć autentične priče
Koliko je važna lokalna priča pokazuje i slika poznate “zagrebačke kumice” s tržnice Dolac koja krasi zid njezinog objekta. Skušić stranim gostima prenosi priču o zagorskim ženama koje su pješice preko Sljemena nosile hranu na glavi kako bi prehranile djecu, što često rezultira time da gosti već idući dan odlaze u Zagreb samo kako bi se fotografirali sa stvarnim kipom na tržnici.
Turizam, naglasila je, nosi i svoje tiše periode koje treba mudro iskoristiti za analizu tržišta i osluškivanje novih potreba gostiju. Na kraju izlaganja osvrnula se na utjecaj okoline na osobni uspjeh i poduzetnički put.
“Važno je paziti s kakvim se ljudima okružujemo jer neki ljudi hrane viziju, neki je umaraju. Možda ne uvijek iz zlobe, ali puno puta jednostavno nemaju kapaciteta prepoznati neku našu viziju i naše snove”, poručila je prisutnima.
Sadržaj nastao u sklopu WiA Connect okupljanja u Ivancu.
Foto: Grad Ivanec
