Na domaćem tržištu nije teško pronaći tvrtke koje imaju razrađene marketinške strategije, definirane tonove komunikacije i pomno isplanirane objave na društvenim mrežama. Žabac, međutim, navodi da dio svoje komunikacije gradi spontano, dok u poslovanju ističe uključivanje zaposlenika na različitim razinama, uključujući i zapošljavanje više od dvadeset osoba s intelektualnim teškoćama.
Zbog toga u razgovoru s Vlatkom Vlašić, voditeljicom prodaje i marketinga, osim o trgovini, razgovaramo i o načinu na koji je tvrtka razvijala svoju organizacijsku kulturu.
Dok pojedine kompanije grade prepoznatljivost kroz unaprijed definirane marketinške strategije, u Žapcu smatraju da je njihov identitet nastajao kroz svakodnevni način rada i odnos prema zaposlenicima. O tome najbolje govori Vlatka Vlašić, koja je u Žabac došla kao studentica radeći na blagajni. Danas vodi prodaju i marketing, koordinira zapošljavanje osoba s invaliditetom te je uključena u gotovo svaki segment poslovanja. No, kada govori o svom poslu, veliki dio razgovora posvećuje ljudima i organizaciji rada, uz teme prodaje i marketinga.
Tvrtka koja je rasla vlastitim tempom
Žabac danas posluje kroz mrežu trgovina i prepoznatljiv je brend diljem Hrvatske, no iza tog rasta Vlatka opisuje razvoj koji se, prema njezinim riječima, temeljio na postupnom širenju i malom broju zaposlenika.
Kako kaže Vlatka, nije bilo luksuza da svatko ima svoje usko područje odgovornosti. “Ljudi misle da iza svega stoje deseci ljudi u uredima. A nas je zapravo jako malo i sve smo godinama radili sami. Ja sam radila na blagajni, zaprimala robu, radila kalkulacije, naručivala proizvode, slagala ih u prodaju i paralelno vodila marketing. Nije bilo podjele na odjele. Svi smo radili sve.”
Vlatka se prisjeća kako prioritet nikada nije bio ubrzati rast pod svaku cijenu, nego izgraditi održiv sustav: “Razvijali smo se sporo i bili dosljedni sami sebi. Nikad nitko nije stajao iza nas. Bilo je razdoblja kada smo radili s minimalnim mogućnostima jer nam je bilo važnije ostati društveno odgovorni, pomagati zajednici i zadržati cijene pristupačnima nego ulagati u stvari koje nisu bile nužne u datom trenutku.”.
Takav pristup, ističe, oblikovao je kulturu tvrtke više nego bilo koja poslovna strategija. Dodaje kako se i danas, unatoč planovima za širenje poslovanja, nastoje držati istih načela koja su primjenjivali od početka.
Najveća vrijednost nisu police nego ljudi
Jedan od segmenata poslovanja koji Žabac posebno ističe jest zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama.
Tvrtka danas zapošljava više od dvadeset osoba s intelektualnim teškoćama, a upravo je taj dio poslovanja Vlatki posebno važan. Osim što vodi prodaju i marketing, članica je Izvršnog odbora Centra za inkluzivne radne aktivnosti Grada Zagreba. “Uvijek polazim od toga da je to nečije dijete. Ako osoba može četiri sata biti na sigurnom mjestu, raditi, imati svoju plaću i osjećati da pripada negdje, onda je to važno i za njega i za njegovu obitelj.”, naglasila je.
U Žapcu osobe s invaliditetom prolaze edukaciju uz asistente, a kada se osamostale rade u skladu sa svojim mogućnostima, uz jednake uvjete rada, bonuse i poštovanje kao i svi ostali zaposlenici. “Ne želimo da budu izdvojeni. Oni su dio tima. Imaju svoju plaću, svoje kolege i svoje mjesto u firmi. To nije projekt, to je način na koji poslujemo.”, naglašava Vlatka.
Dodaje kako ju posebno pogađa činjenica da se istovremeno još uvijek premalo prilika pruža osobama s težim intelektualnim teškoćama. “U zemlji s toliko poduzetnika i tvrtki još uvijek premalo njih zapošljava ljude kojima bi upravo taj posao mogao promijeniti život.”
Marketing koji nije nastao u marketinškom odjelu
Žabac je posljednjih godina postao prepoznatljiv i po komunikaciji na društvenim mrežama. Njihove objave često postaju viralne, iako iza njih ne stoji unaprijed razrađen kalendar sadržaja.
“Mi stvarno nemamo plan. Nekad nešto snimim mobitelom i objavim jer mi je bilo smiješno ili lijepo. Ako je iskreno, ljudi to prepoznaju.”, rekla je Vlatka i dodaje kako je cilj zadržati neposredan način komunikacije s kupcima. “Kad počnemo odgovarati kao svi ostali, onda više nismo Žabac.”, rekla je Vlatka.
Kao primjer odnosa s kupcima navodi svakodnevne situacije iz trgovina. Kupci ostavljaju bombonijere zaposlenicima, i šalju fotografije rođendana proslavljenih s proizvodima kupljenima u Žapcu. A Vlatka dodaje kako “najljepše poruke dolaze od ljudi koji kažu da bez Žapca ne bi mogli studirati u Zagrebu ili da su prvi put mogli kupiti proizvode koje si inače nikada ne bi priuštili”.
Govori i o izazovima nabave proizvoda, za koje kaže da je jedan od javnosti manje vidljivih, ali zahtjevnijih dijelova poslovanja. Objašnjava kako, dok kupci vide povoljnije cijene, iza njih često stoji dugotrajan i zahtjevan proces pronalaska robe. “Nažalost, do robe je teško doći, jer će neke tvrtke radije platiti zbrinjavanje proizvoda, poreze i uništavanje viškova nego ih ponuditi Žapcu da ih prodamo po nižim cijenama. To je možda i najtužniji dio cijele priče”, objašnjava Vlatka.
Kupci ne dolaze samo zbog cijena
Jedna od najvećih predrasuda koja godinama prati Žabac jest da kupci dolaze isključivo zbog proizvoda pred istekom roka trajanja. Stvarnost je, kaže Vlatka, mnogo drugačija. Velik dio asortimana ima uredne rokove trajanja, a brojni proizvodi uopće nisu dostupni u drugim trgovačkim lancima.
“Kupci danas dolaze po određene brendove i proizvode koje drugdje ne mogu pronaći. Naravno da cijena igra ulogu, ali nije jedini razlog.” Dodaje da se ponuda često mijenja, što dio kupaca smatra jednom od posebnosti trgovine: “Kod nas danas nešto postoji, sutra možda više neće. Ljudi vole taj osjećaj iznenađenja. Nikad ne znaju što će pronaći kada uđu”.
Kultura u kojoj direktor prvi pokazuje primjer
Govoreći o organizacijskoj kulturi, Vlatka ističe i način rada uprave. Direktor je, prisjeća se, od prvog dana radio isti posao kao i svi ostali. Punio je police, slagao robu, bio u trgovinama i nikada, prema njezinim riječima, nije stvarao podjelu između uprave i zaposlenika. “Nikada nam nije stajao iza leđa i kontrolirao svaku minutu. Pustio nas je da prije svega budemo ljudi. Mislim da upravo zato danas imamo ovakvu atmosferu.”, istaknula je.
Kaže kako u Žapcu postoji jedno jedino pravilo koje vrijedi za sve: “Ako pogriješiš, samo dođi i reci. Sve se može popraviti. Jedino što ne može funkcionirati jest da problem skrivaš”. Prema njezinim riječima, takav način rada, pridonio je odnosima među zaposlenicima. “Mi se međusobno poznajemo. Znamo kada je nekome dijete bolesno, kada nekome treba pomoć ili kada prolazi kroz teško razdoblje. To ne znači da nismo profesionalni, nego da nismo prestali biti ljudi.”, rekla je.
Posao koji ima smisla teško je napustiti
Iako priznaje da nije uvijek bilo lako, posebno u godinama kada je imala ulogu na više radnih pozicija, Vlatka kaže da ju je upravo ova tvrtka oblikovala i profesionalno i privatno. Danas uz posao usklađuje i obiteljski život te očekuje treće dijete, a Žabac i dalje opisuje kao veliku proširenu obitelj.
Foto: Žabac, privatni arhiv
