Srbijom već dva mjeseca srce bubnja v(j)ečni tam-tam otpora. Prosvjedi diljem zemlje ne jenjavaju: na ulicama su svakodnevno deseci tisuća ljudi koji 15-minutnom tišinom iskazuju nezadovoljstvo stanjem u državi. Pritisak na vlast sve je jači. A sve je krenulo od njih – neumornih studenata koji su organizirali blokade na fakultetima, a čiji je otpor prema aktualnoj vlasti u Republici Srbiji rastao toliko da danas iza njih stoji na tisuće građana ujedinjenih u otvorenom buntu protiv predsjednika Aleksandra Vučića. Riječi podrške upućuju im i studenti i građani Republike Hrvatske, no – mogu li oni učiniti nešto slično u svojoj zemlji? Postoji li u Hrvatskoj dovoljno razloga za izaći na ulice i podići glas, ili je kod nas baš sve u redu?
Kap koja je u Srbiji prelila čašu bila je tragedija u Novom Sadu, u kojoj je 1. studenog prilikom urušavanja nadstrešnice na željezničkom kolodvoru poginulo 15 ljudi. Čekaju li hrvatski studenti “kap koja će preliti čašu”? Andrej Mitić, predsjednik Studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ističe da je za društvene akcije vrlo često potrebna ta kap zbog koje će se ljudi homogenizirati i osjetiti da im je dosta situacije u kojoj jesu. Kako kaže, za bilo koju kolektivnu akciju ili djelovanje potrebno je imati kritičnu masu i vrlo dobre razloge za “pobunu”. Možda nam se ponekad čini da je situacija u Hrvatskoj i Srbiji slična, međutim, ističe Mitić, postoje određene razlike. One se, između ostalog, ogledaju i u načinu na koji političke i medijske strukture izvještavaju, reagiraju i komuniciraju o prosvjedima u proteklih mjesec i pol dana.