Zakon o komparativnoj prednosti jednostavno objašnjava da, promatrajući dvije zemlje i dva proizvoda, jedna može biti učinkovitija u proizvodnji oba dobra, ali opet imati koristi od međunarodne trgovine. On objašnjava kako za korist od međunarodne razmjene nisu bitne apsolutne prednosti (tj. koja zemlja proizvodi neko dobro s manjim utroškom resursa), već relativne (tko proizvodi s manjim “oportunitetnim troškom” odnosno troškom propuštene prilike).
Isti zakon primjenjiv je i na individualnim razinama. Pojedinci se specijaliziraju tamo gdje im je namanji trošak propuštene prilike i razmjenjuju dobra i usluge s drugima (primjerice uvođenje administrativnih pozicija u liječničkim ordinacijama i sl.)
Pridružite se da biste nastavili čitati.
