Razvod braka je ponekad jedina moguća opcija. Kada mi je usred meditacije za vrijeme koje sam se osjećala spokojno i mirno došla misao da ne želim djecu sa njim – istog trenutka sam osjetila strah i otvorila oči. Otkud sad to? Naravno da tako neku pomisao nisam mogla ignorirati. I tako je počelo. Preispitivanje sebe, svog straha od raskida, ogromna količina tuge i boli. A još se ništa nije desilo. Ali sam znala. Da se od tog trenutka moram vratiti sebi i posvetiti sebi. Jer više ne znam tko sam i gdje sam. A bila sam sve i samo za našu vezu i brak. Bila sam spremna napraviti sve što mogu da budemo i ostanemo skupa. No cijena koju sam platila je bila prevelika.
Nemam ništa loše reći o svom bivšem suprugu no mi jednostavno nismo znali zajedno. To zajedništvo je zahtijevalo odricanje nas samih od naše suštine i biti. A takav odnos je osuđen na propast – prije ili kasnije. Tri mjeseca kasnije ja sam bila ta koja je rekla da je kraj jer da ovako nešto nema smisla. Često smo prije pričali o prekidu ali smo ipak ostajali zajedno. Dok ja nisam smogla hrabrosti i nakon povratka sa jednog putovanja rekla da to nema smisla. Bilo me jako strah (ne znam niti konkretno čega, vjerojatno promjene) , no stalno sam imala u glavi ili ja ili mučenje (daljnje). On se samo pokupio i otišao iz zajedničkog stana.
