Kad vam netko kaže da je jako samokritičan, gledate li na to pozitivno ili negativno? Kad netko iz menadžmenta kaže „stalo mi je do ljudi“, vjerujete li mu?
Moj poslovni put nije protkan tvrtkama velikih imena. Nemam Google, Amazon ni Rimac u životopisu. Ali prošla sam više nego dovoljno faza u kojima sam morala okrenuti karijeru naglavačke ili prilagoditi svoju osobnost očekivanjima pozicije. Vjerujem da se većina ljudi u tome prepozna, bez obzira na firmu i vrstu posla.
Kako nam posao oduzima najveći dio dana, na kraju ostaje pitanje koliko smo mi zapravo mi, a koliko rezultat prilagodbe. Na to još nemam odgovor. Mogu podijeliti svoje prekretnice.
Obiteljska firma: Svi u istim rovovima
Krenula sam kao korisnička podrška u srednje velikoj obiteljskoj softverskoj firmi. To mi je dalo iskren dojam o prioritetima i dinamici rada unutar tima.
Ne mogu govoriti o drugim obiteljskim firmama, ali kod nas je naglasak bio na zajedništvu. Svi su bili u istim rovovima i borili se na jednak način, i menadžment i vlasnici i ostatak tima. Nije bilo velike diferencijacije kad je u pitanju operativno obavljanje posla. U takvom okruženju osjećaš da svaka tvoja minuta nešto pridonosi. Želiš dati više i pomoći kolegama. Nema međusobne kompeticije, jer si svjestan da ako kolegi nije dobro, neće ni tebi biti. U istom ste problemu.
Ponekad je kaotično. Onaj tko vodi javlja se i korisniku na telefon, a glavne odluke donosi istih nekoliko ljudi, što je ovisno o situaciji nekad brže, a nekad sporije. Taj osjećaj zajedništva i poslovne obitelji je nešto na čemu sam i danas zahvalna.
Cijenila sam to, ali ne u mjeri u kojoj cijenim danas. Frustrirao me nedostatak dokumentacije o proizvodu. To što je razvoj novih proizvoda vodio osjećaj vlasnika. To što smo svim korisnicima, bez obzira na to koliko plaćaju, podmetali leđa i nemali broj puta trpjeli vrištanje na telefon.
Kad si mlad, misliš da si najpametniji.
Onda sam napravila prvi zaokret od 180 stupnjeva. Iz korisničke podrške prešla sam na programiranje i kroz nekoliko godina došla do pozicije direktorice razvoja.
U to je vrijeme rastao trend vanjskih konzultanata i firmi za optimizacije i automatizacije. Firma je narasla, krenuli smo se uspoređivati s velikima, i teško se bilo oteti dojmu da i mi moramo procese sagledavati detaljnije i objektivnije. Do tada sam se vodila mantrom: mi čuvamo svoje ljude.
Ali kad krenete „pikati“ i analizirati poslovne situacije u dubinu, počnete preispitivati gleda li stvarno svatko najbolji interes firme. I kako pomiriti želju za zajedništvom s tim da zadržite pravo reći da netko nije postupio kako treba. Ili da ono što nas je dovelo do tržišnog udjela koji imamo više ne drži vodu.
Kad pogledam unatrag, dosta sam dugo nosila ružičaste naočale. Vrlo mi je teško bilo prihvatiti da ne gledaju svi na posao jednako. Meni je posao bio i zabava i hobi. Nisam razumjela rečenice poput „jedva čekam petak“, jer sam ja jedva čekala ponedjeljak.
Korporacija: Sve ide od glave
Cijela je organizacija, i mimo mene, polako prelazila u korporaciju. Procesi su se počeli popisivati, hijerarhija se produbila, administracija se povećala. Ali mogli smo preuzeti veće korisnike, razviti više, pružiti više podrške. Broj ljudi je rastao i na prvu sam to gledala kao da postajemo bogatiji u znanju i kulturi. „Tko ne raste, propada“, tako se pričalo.
Kad pričam s kolegicama i kolegama, prema korporacijama obično postoji animozitet. “Veliki, tromi divovi s lošom kulturom.” Kroz godine sam uvidjela koliko sve ide od glave. Kako se glava ponaša i što podržava, tako će raditi i ostatak tijela, i tako će se dalje zapošljavati.
Kad je firma prestala biti obiteljska, multinacionalna korporacija donijela je postupne promjene. Više kontrole i KPI-jeva, da. Ali iz moje perspektive, sad smo imali i pridružene članove obitelji, druge firme sa sličnim problemima i mogućim zajedničkim rješenjima. Bila sam entuzijastična što možemo naučiti nešto novo kao mala zajednica, ili pomoći drugima da nauče iz naših grešaka i pobjeda.
Postajali smo sve ozbiljnija firma, orijentirali smo se na optimizacije, financijske i procesne, rasli pozitivno. A s rastom se obično mijenja i kultura, osim ako nije duboko utkana u sve dijelove organizacije.
Mislila sam da sam visoko kompetitivna osoba. Korporacija to na neki način od tebe i traži. Isprva nisam vidjela problem boriti se ako smatram da će dugoročno svima biti na korist. Ali nakon dvije godine, prvi put mi odgovor na pitanje „što želim dalje“ nije bio jednoznačan i prirodan. Natjerao me da dobro promislim kakva poslovna persona želim biti i koliko se ona razlikuje od mene u cijelosti. Jer ta je borba bila više sa samom sobom nego s drugima.
Željela sam ponovno stvarati, istraživati i složiti tim sa zajedničkom vizijom. Manja firma odana korisnicima i korisnici odani nama, obiteljski pristup i pravo partnerstvo, unutra i van.
Zovite me idealistom, no stalo mi je do ljudi.
Svoja firma: Sad sam ja glava
Ono što nisam predvidjela je koliko će me vlastita firma vratiti na tu rečenicu iz korporativne faze. Sve ide od glave. Sad sam ja glava.
To je puno manje glamurozno nego što zvuči. Ne mislim da mi je u korporaciji netko provjeravao svaku odluku, nije. Nego to da tamo imaš dovoljno širok tim da kroz njega provučeš ideju prije nego što je izvedeš. Netko primijeti što si previdjela. Netko se sjeti kako je isto to prošlo prije tri godine. U malom timu toga nema. Ideja ti ide iz glave ravno u izvedbu.
Zato mi je odgovor na prvo pitanje s početka danas drugačiji nego prije deset godina. Samokritičnost mi je nekad zvučala kao osobina, nešto što ljudi kažu na razgovoru za posao da bi ispali skromni. Danas mi je to radni uvjet. Ako sama sebi ne postavim pitanje koje bi mi postavilo pet kolega, to pitanje neće postaviti nitko.
Drugo pitanje je zahtjevnije. „Stalo mi je do ljudi“ je rečenica koju je u korporaciji lako izgovoriti, jer te ništa ne košta. U svojoj firmi te košta konkretno i vidljivo.
Evo primjera iz ovog mjeseca. Radili smo analizu za klijenta i našli proces koji doslovno vrišti da ga se automatizira. Povrat ulaganja je bio očit, klijent bi to platio, i ja sam to imala u prijedlogu kao prioritet. Onda je na sastanku ispalo da im za nekoliko mjeseci dolazi sustav koji taj isti proces pokriva. Preporuka je bila da to ne gradimo.
To je bio posao koji smo mogli naplatiti. Napisala sam da ga ne radimo.
Ne pričam ovo da bih ispala plemenita, nego zato što mislim da je to jedini pošten odgovor na pitanje vjerujete li nekome tko kaže da mu je stalo do ljudi. Nemojte slušati što govori. Gledajte što ga to košta. U korporaciji je ta rečenica često besplatna, pa zato i zvuči šuplje. Nije nužno neiskrena, samo je neprovjerena.
Ono što sam o sebi shvatila nije došlo naknadno. Znala sam i tada da dio toga nije bio u okolini nego u meni. Nisam za sve okrivljavala firmu. Znala sam da više ne „klapam“ i da u nekim situacijama idem protiv sebe.
Nemam odgovor na pitanje s početka, koliko smo mi zapravo mi, a koliko rezultat prilagodbe. Ali sad mi se čini da je krivo postavljeno. Prilagodba nije nešto što ti se dogodi jednom pa ostane. Svaka mi je faza ostavila nešto što i danas koristim. Zajedništvo iz obiteljske firme. Disciplinu procesa iz korporacije. Oboje mi treba, a naučila sam ih na mjestima na kojima mi je u nekom trenutku bilo tijesno.
Možda je pravo pitanje biramo li svjesno što ćemo iz svake faze zadržati.
Foto: Privatna arhiva, Magnific, Canva
