Postoje knjige koje su napisane. I knjige koje su odlučene. Ova koju danas predstavljamo, ja se zovem lidija deduš, pripada ovoj drugoj vrsti: to nije zbirka poezije koja je nastajala iz estetske geste, nego iz potrebe da se govori bez uzmaka, bez zalihe, bez fige u džepu i zaštitne ograde.
Ta knjiga počinje jednom rečenicom i nikad je ne napušta: “ja se zovem lidija deduš”. Ta rečenica nije ni stilska figura ni konceptualna dosjetka. Ona je alat. Čekić. Štaka. Impuls. Njome se udara po svijetu, po sebi, po svakodnevici, po tijelu, po sjećanju, po sramu, strahu i banalnosti. I ništa od toga ne biva uzdignuto u metaforu. Sve ostaje ono što jest: banka, wc, dijeta, mačka, cista, tablete, posao, plastika, umor, depresija, seks, djetinjstvo, rat, majka, kičma.