Svjedoci smo često kako u nekim europskim i svjetskim zemljama ljudi izlaze na ulice i treniraju demokraciju za nešto što se nama možda ni ne čini tako važno, dok se u Hrvatskoj i za mnogo ozbiljnije stvari, koje imaju dalekosežne posljedice za nas i našu djecu, skupi tek šačica ljudi. Oni dobiju pet minuta u glavnom dnevniku i to pod uvjetom da im minutažu ne ukradu Malena i Klepetan ili slične storije od slične važnosti i onda padnu u zaborav. Uglavnom. Digne se tako koji puta malo buke oko nečega, no brzo sve prekrije zaborav i prašina, a mi gledamo kako se to radi negdje drugdje kad negodovanje ne ostaje samo prazno trabunjanje uz ispijanje x-te kave ili olakšavanje na društvenim mrežama i forumima.
Zadnje velike stvari koje se sjećam u Hrvatskoj, u Zagrebu, je prosvjed podrške Radiu 101. No bilo je to doba različitih uzburkanih osjećaja, neko drugo vrijeme, taj nezaboravan 21.11.1996, kada je otprilike 150.000 ljudi na glavnom zagrebačkom trgu i oko njega podržalo Stojedinicu – neka druga nacija… Danas će se negdje drugdje u svijetu više ljudi okupiti na prosvjedu protiv održavanja Madonnina koncerta nego što će, primjerice, u Hrvatskoj, u njihovom tužnom pohodu, podržati radnice Kamenskog.
