Na poduzetničkom okupljanju WiA Connect u Velikoj Gorici, u organizaciji Women in Adria, o tome kako se turistički doživljaj gradi i kad grad nema spektakularnu arhitekturu, govorila je Ana Gašparović, direktorica Turističke zajednice Grada Ivanić-Grada. Gašparović u turizmu i kulturi radi već desetljećima. U javni sektor ušla je 2022. godine, preuzevši vođenje turizma u Ivanić-Gradu, industrijskom gradu nafte i plina u srcu Zagrebačke županije.
Njezino predavanje bilo je posvećno temi doživljaja. Kako je najavila, “usmjeravat će se najviše na ono što može stvarati javni sektor, na što se može privatni nadovezati”, a pred kraj je ponudila i nekoliko prijedloga koji nisu financijski prezahtjevni, a koje privatnici mogu ubaciti u vlastito poslovanje.
Doživljaj koji Hrvatska nema
Gašparović je publiku odmah uvela u temu pitanjem je li vožnja parnim vlakom doživljaj. “Je. Kakav? Predobar, jel’ da? Održiv”, kazala je, opisujući ga kao “doživljaj koji je sezonski, koji traje proljeće, ljeto, jesen, koji ima specifične termine i gdje morate paziti kad idete na tako nešto ekskluzivno”. Takva se vožnja danas može doživjeti u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, Njemačkoj i Rumunjskoj – ali ne i u Hrvatskoj. Zadnji izletnički parni vlak hrvatskim je prugama prošao 1992. godine, na relaciji prema Stubici, nakon čega je parna željeznica zakonom ukinuta. “U jeku rata se to ukinulo, tako da mi danas u željezničkom muzeju imamo stare lokomotive, ali nema više radnika koji to znaju popraviti niti zakonske osnove da se vrate na prugu, pa smo zakinuti za doživljaj u kojem se preko granice može uživati”, objasnila je Gašparović.
Drugi primjer bio je doživljaj istraživanja podzemlja – rudnici soli poput onog kod Salzburga, rudnici žive u Idriji, rudnici ugljena. “Te rudarske priče i životi rudara su strašno zanimljive”, naglasila je. U slovenskom rudniku Velenje posjetitelja prije spuštanja u okno prvo obuku u rudarsku odjeću, “pa se kao posjetitelj već tada osjećate drugačije i kostimirano”. Potom mu na malom prozorčiću menze dodaju kranjsku kobasicu, pecivo, senf i sok, “te vi kao pravi rudar to stavite u kutu. Jedva čekate da vam vodič kaže da ćete sjesti pod zemlju gdje su rudari jeli”, opisala je Gašparović, dodajući da je “doživljaj emocija koju ta kranjska kobasica, kao dio lokalnog identiteta, nosi, što pojačava autentično rudarsko iskustvo”.
Ivanić-Grad nema rudnik, ali je grad nafte i plina, “nazivan hrvatskim Kuvajtom”, kazala je. Turistička zajednica to je pretvorila u vlastiti doživljaj: obilazak grada u kojem posjetitelji na glavu stavljaju crno-zelene rudarske kacige, slušaju legende o svetoj Barbari te kušaju naftalansku kozmetiku i bučino ulje, grada “tri crna zlata” – naftu, bučino ulje i mineralno ulje naftalan. Cilj je jasan – “podižući vrijednost mjesta koje nema baroknu arhitekturu, podižući vrijednost kroz dodir, miris i okus”, zaključila je taj dio priče.
Bučijada – najveća poljoprivredna priča Hrvatske
Središnji dio predavanja pripao je Bučijadi, manifestaciji koja je danas zaštitni znak grada. Gašparović je naglasila da se u Ivanić-Gradu svjesno odustalo od generičkih turističkih poteza. “Nismo se htjeli povezati s generičkom pričom, već naglasiti ono po čemu smo posebni, iako naftu nije lako popularizirati i promovirati”, rekla je. Ta se logika prelila i u poljoprivredu: prije četiri godine grad je razvio kukuruzne labirinte s uzorcima narodne nošnje Posavine, projekt koji je ušao u finale top održivih priča za 2024. godinu, no koji je namjerno zaustavljen nakon četiri izdanja. “Odlučili smo prestati nakon četiri labirinta, kako se priča ne bi potrošila”, objasnila je.
Bučijada je, međutim, ostala i rasla. Riječ je o “najznačajnijoj manifestaciji” grada i, kako je istaknula, “najvećoj poljoprivrednoj manifestaciji u Hrvatskoj posvećenoj buči”. Prošle godine na njoj je sudjelovalo 200 izlagača, “od kojih je 100 poljoprivrednika koji prodaju ogromne količine bučinog ulja”, a grad se svake godine uređuje s više od 12 tona buča koje služe za dekoraciju. Popularnost ima i svoju cijenu: “Na Bučijadi čak imamo zaštitare koji čuvaju buče jer ih ljudi kradu za dekoraciju”, priznala je Gašparović. Preostale buče na kraju manifestacije doniraju, čak i Novskoj, za njihov turistički vlakić. Uz Bučijadu, grad organizira i noćnu utrku koja prolazi kroz osvijetljene naftne njihalice – doživljaj koji, kako je rekla, “postoji samo kod nas”.
Detalji koji grade osjećaj ugode
Predavanje je zaključila praktičnim savjetima koji ne traže velika ulaganja. Ljeti grad posjetiteljima nudi besplatan “spray park” unutar sportskog parka, dostupan od 15 do 20 sati, čime se, kako je objasnila, “ne uzima promet Naftalanu jer djeca često kombiniraju oba sadržaja”. Mostovi i ograde uređuju se bogatim cvijećem umjesto maslačaka, “čime podižemo osjećaj ugode”, a razmatra se i uvođenje povijesnih kućnih znakova i minijatura koje “potiču goste na istraživanje mjesta”. Na kraju je poručila da “doživljaj modernog turizma zahtijeva potragu za skrivenim motivima, a tu se spajaju javni prostori, outdoor sadržaji i inovativni pristupi” – poruka koja je posebno odjeknula među poduzetnicama na WiA Connect okupljanju u Velikoj Gorici, kao podsjetnik da doživljaj ne mora ovisiti o povijesnoj arhitekturi ili velikom proračunu, već o hrabrosti da se ispriča ono što je autentično lokalno.
Sadržaj nastao u sklopu okupljanja WiA Connect u Velikoj Gorici.
Foto: Marin Tomaš
