Kako me se često zove u nadi da ću “priskočiti”, pomoći oko “samo ovog”, napraviti nešto “jer je hitno”, odnosno kako radim kao freelancer, imam čast komunicirati s raznim osobama. Još bolje, osobama raznog profila – dobi, obrazovanja, životnih putova i iskustva. Dakako, s nekima sam prošla kroz ugodne, s drugima kroz one manje ugodne poslovne situacije. Na tom dosadašnjem putovanju tako sam učila od mnogih. I zato sam odlučila napisati ovaj članak – zbog komunikacije s tim osobama.
U radu često dolazimo u situacije kada trebamo nekome reći jesu li posao obavili prema našim očekivanjima ili su u nečemu pogriješili. Većina tu povratnu informaciju (feedback) doživljava kao nešto negativno, bilo u poslovnom ili privatnom svijetu. Ako ona dolazi od strane “šefa”, tim gore. “Nisi mi predala izvještaj na vrijeme, što si senilna?” – možda vam je jednom netko uputio ovakvu repliku. Boljelo je, zar ne? Osjećale ste se manje vrijednima. Naravno da ne stajem u obranu takvih, no želim skrenuti pozornost na to da mi često uopće nismo svjesne načina na koji komuniciramo. Zašto? Jer ne znamo dobro slušati. Umjesto da slušamo što nam sugovornik zaista želi reći, mi paralelno razmišljamo o odgovoru koji ćemo dati, nakon što ta osoba svoju rečenicu privede kraju. Još je teže kada umjesto “normalnog” razgovora trebamo provesti onaj u kojem dajemo nekome “lošu” povratnu informaciju. Vrlo neugodna situacija koju smo sve isprobale, zar ne?
