Soba je puna ljudi. Svi se smiju, razgovaraju, povezuju se. I ti si tu. Klimaš glavom, smiješiš se, možda čak i sudjeluješ u razgovoru. Ali iznutra? Osjećaš se potpuno nevidljivo. Kao da te od ostatka svijeta dijeli debelo, zvučno izolirano staklo. Vidiš, čuješ, ali se ne možeš povezati i ne možeš osjetiti ništa. Praznina iznutra.
Ovo je lice moderne usamljenosti u hiper-povezanom svijetu. To nije prazna soba ili ono kad nemaš partnera. To je osjećaj duboke nepovezanosti dok si istovremeno okružena ljudima. To je onaj trenutak kada se pitaš: “Zašto sam ja toliko drugačija od svih? Zašto nemam prijatelje? Što nije u redu sa mnom? I što li je toliko smiješno?”
Pridružite se da biste nastavili čitati.
