Sredinom lipnja Europski parlament usvojio je nova pravila o novim genomskim tehnikama (NGT), tehnologiji koja usjevima preuređuje DNK u laboratoriju. O tome što su te tehnike i zašto zbunjuju potrošače već je pisano. Sada, kad su pravila usvojena, ostaje pitanje koje se tiče svakoga tko kupuje hranu: Što je zapravo na našem tanjuru i koliko o tome smijemo znati?
Zagovornici u NGT-u vide veliku priliku: brže i jeftinije oplemenjivanje koje bi moglo dati otpornije usjeve, manju upotrebu pesticida i sigurniju opskrbu hranom dok klima postaje sve nepredvidljivija.
Upozorenja oko kontrole nad NGT sjemenom
No, iz ekološke poljoprivrede stižu ozbiljne zamjerke. Prva se tiče transparentnosti. Prema novim pravilima, velik dio genetski uređenih usjeva izuzet je od procjene rizika, sljedivosti i označavanja koji vrijede za ostale GMO proizvode. U praksi to znači da proizvod na polici ne mora nositi oznaku da je mijenjan, pa kupac možda neće imati načina saznati što kupuje.
Druga briga tiče se tržišta, i tu priča postaje zanimljiva svakome tko prati poslovni svijet. NGT svojstva mogu se patentirati. Ekološki sektor upozorava da patenti na svojstva i genetske sekvence prijete ograničavanjem pristupa genetskim resursima, rastom ovisnosti i sve većom koncentracijom tržišta. Kontrola nad sjemenom koje poljoprivrednici smiju uzgajati mogla bi se tako naći u rukama nekolicine velikih igrača, dok bi stotine malih i srednjih oplemenjivačkih tvrtki, koje čine okosnicu europskog sjemenskog sektora, ostale pod pritiskom.
Ima i utjehe za one koji bi genetski uređene usjeve radije izbjegli. NGT ostaju zabranjeni u ekološkoj proizvodnji, a sjemenske partije koje ih sadrže moraju biti označene, kako ih poljoprivrednici ne bi posadili nehotice.
Postoji i drugi put
Ali tu dolazimo do pitanja koje se u cijeloj raspravi rjeđe čuje: Je li laboratorij zaista jedini put do otpornije i sigurnije hrane?
Postoji i drugi smjer, tiši, ali s dugom tradicijom i sve više znanstvene potpore. Umjesto da otpornost traži u pojedinačnom genu, on je gradi kroz raznolikost. Raznolikost sjemena, zdravo tlo, žive ekosustave na polju, regionalno oplemenjivanje i znanje samih proizvođača. Ideja je jednostavna. Što je usjev raznolikiji i bolje prilagođen lokalnim uvjetima, to lakše podnosi bolesti, sušu i nepredvidive sezone, bez ovisnosti o patentima.
U tom smjeru već se radi u europskim istraživačkim krugovima, gdje se traže načini da bude dostupno više ekološkog sjemena i sorti prilagođenih lokalnim uvjetima, uzgojenih za raznolikost i otpornost, te da se poveže one koji stvaraju sjeme s onima koji uzgajaju i jedu hranu. Pristup je dvosmjeran: potiče se oplemenjivače da razvijaju nove sorte, a istodobno se jača potražnja na tržištu kako bi ekološko sjemenarstvo zaživjelo u praksi.
Koje ćemo sjeme poticati?
„Razočaravajuće je da je EU zanemario slobodu izbora potrošača. Ubuduće se potrošači mogu osloniti na proizvodnju hrane bez NGT-a samo ako kupuju ekološke proizvode”, komentirala je dr. sc. Monika Messmer, viša znanstvenica na Istraživačkom institutu za ekološku poljoprivredu (FiBL) i znanstvena sukoordinatorica europskog projekta LiveSeeding. Upravo kroz tzv. Push-Pull-Enable Model, te kroz suradnju potrošača, kreatora politika, poljoprivrednika i znanstvenika, pokušava se holistički podržati ekološko sjemenarstvo i oplemenjivanje bilja kao konkretna alternativa NGT biljkama.
Za potrošača poruka je ohrabrujuća. Otpornija hrana i sigurnija opskrba ne moraju značiti manje izbora ni manje informacija. Raznolikost sjemena, ekološko oplemenjivanje i lokalno prilagođene sorte pokazuju da postoji put koji čuva i transparentnost i slobodu izbora, i koji ostavlja prostor malim proizvođačima da opstanu.
Nove tehnologije stižu na europska polja i tu odluku donose zakonodavci. Ali koje ćemo sjeme zaista poticati, koliko ćemo znati o svojoj hrani i tko će je uzgajati, ostaje pitanje na koje odgovaramo svi zajedno, i kao društvo i kao kupci.
Foto: Privatna arhiva, Canva
