Antoniju Horak upoznali smo davno kao poduzetnicu – osnivačicu startupa TutoTod, a zadnjih 10-ak godina je karijeru nastavila u korporativnom svijetu. Povod za novi razgovor je njen novi projekt – Clayfullness, koji je nastao kao odgovor na stres i burnout, a kojim želi pomoći i drugima da ga izbjegnu.
Njen teški burnout i gubitak posla koji je uslijedio pokazao se kao prijeko potreban, iako isprva neplaniran, životni rez. Kroz godinu dana takozvanog sabbaticala, Antonija je prošla kroz strah za egzistenciju, pritisak okoline i preispitivanje vlastitog identiteta. Ipak, na kraju je pronašla mir u radu s glinom i redefinirala svoje životne prioritete. Danas živi skromnije, ali autentičnije, njeguje dublji i iskreniji odnos s djecom te ima postavljen jasan filter za ljude kojima dopušta ulazak u svoj životni prostor.
Otkaz kao “šamar budali”
Do njezine dugotrajne pauze od rada nije došlo planski, već uslijed otkaza koji joj je uručen. Sam razlog joj nije poznat, ali ju ni dan-danas ne zanima.
Zbog začaranog kruga preopterećenosti poslom i nedostatka vremena, Antonija objašnjava kako sama nije imala snage ni mogućnosti tražiti novi posao niti dati otkaz bez sigurnosne mreže. Zato je gubitak posla doživjela kao oslobođenje.
„Meni je to tada došlo k’o budali šamar. Nikad to sebi ne bih mogla dozvoliti u svojoj glavi, da dam otkaz bez da imam plan B“, priznala je, dodavši kako su njezine dotadašnje pozicije zahtijevale umrežavanje za koje ovog puta, zbog količine posla i obaveza, jednostavno nije imala vremena.
Pritisak okoline i neuspješni razgovori za posao
Budući da je postala svjesna kako će njezin oporavak potrajati, još je za vrijeme otkaznog roka podigla kredit kao financijski osigurač. Na pitanje kako je izgledala ta prva faza traženja sebe, kaže kako nije osjećala financijski pritisak jer je imala određene zalihe, no pod tuđim pritiskom, iako još uvijek psihički i fizički iscrpljena, poslala je nekoliko prijava za nove poslove.
Ipak, njezin unutarnji otpor bio je jači od očekivanja okoline. „Otišla sam na tih nekoliko razgovora kad su me pozvali, ali se na njima uopće nisam prodavala! Molila sam boga: ‘Nemojte me uzeti, please’“, prepričala je sa smiješkom, dodavši kako je nakon tih odbijenica napokon prestala razmišljati o povratku u ured.
Na pitanje kako se danas nosi s okolinom i njihovim uplitanjima, odgovorila je da je napravila veliku čistku u međuljudskim odnosima.
„Ostalo mi je jako malo ljudi u životu. Znači, ekstremno malo, prema onome koliko ih je bilo prije. Ali to je jako dobar filter. Nevjerojatno je koliko ti se prostora i vremena oslobodi kad se riješiš tih emotivnih vampira i svih mogućih nametnutih odnosa“, zaključila je, naglasivši kako su joj se sada “receptori bolje razvili” pa vrlo brzo prepozna i odbije ljude koji joj crpe energiju.
Financijski “reality check”
Kako je vrijeme prolazilo, naknada s burze i ušteđevina su se istopile. Zbog prekida radnog staža naknada je bila minimalna, pa je došao trenutak kada je s kćeri i sinom, starima 16 i 11 godina, morala obaviti ozbiljan razgovor o novim, skromnijim životnim uvjetima. Iako s bivšim suprugom ravnopravno dijeli troškove djece, u njezinom je kućanstvu postalo kritično.
Na pitanje kako su djeca reagirala na nedostatak novca, Antonija je istaknula da su pokazali iznimnu zrelost, prvenstveno jer su primijetili pozitivnu promjenu u njezinu ponašanju.
„Shvatili su da jednostavno više nemam onoliko novca kao prije. I one su vidjeli koliko sam ja bolja, koliko se bolje osjećam, koliko sam prisutna“, objasnila je. Zajednički su redefinirali obiteljske prioritete. „Shvatili smo zajedno što je luksuz, a što je stvarno potrebno. Možda nisu dobili onu klasičnu lekciju iz financija koju bi inače dobili, ali mislim da su dobili odličan reality check.“
Recept protiv sagorijevanja u ubrzanom svijetu
Godinu dana nakon početka neplaniranog, ali prijeko potrebnog sabbaticala, Horak je započela novo poglavlje svojeg života, skromnije ali i mirnije. Posvetila se svojem kreativnom studiju, suradnji s neprofitnim udrugama, oslobodila je svoj duh i svoje vrijeme za stvari koje smatra istinski bitnim, i koje ju stvarno ispunjavaju.
Iako smatra da je potpuno micanje iz radnog okruženja najbolji lijek za burnout, Antonija je itekako svjesna da si to ne mogu priuštiti svi, posebice oni pritisnuti stambenim kreditima i strahom za golu egzistenciju. Za one koji ne mogu dati otkaz, ima jasnu poruku o važnosti postavljanja granica u svakodnevici.
„Moj glavni savjet, ako već ne možete dati otkaz, je da morate raditi pauze. Ljudi ne rade pauze“, upozorila je na kraju razgovora. „Moraju naći vremena u tjednu za sebe. Neka si zadaju vrijeme gdje ne rade ništa. Samo pauza. Isključite mobitel. Ako to ne možete, onda uzmite nešto u ruke i stvarajte.“ Njoj je u tome pomogla glina, jer, kako kaže, zapošljavanjem ruku mozak ne stigne razmišljati o problemima, čime se svjesno i nužno pauziraju vanjski podražaji kojih u današnjem svijetu ima previše.
Foto: Privatna arhiva, Canva
