Nosio me entuzijazam trgovca koji u zemlji bosonogih vidi golemo tržište. Vic o cipelama za bosonoge često se citira u poslovnim priručnicima kao primjer poslovnog entuzijazma, a poručuje da će više uspjeha imati menadžer koji vidi poslovnu šansu gdje je drugi ne vide. Vic kaže da su dvije konkurentske tvornice cipela poslale svoje menadžere u daleke afričke zemlje kako bi ispitali mogućnosti širenja tržišta. Prvi menadžer javio je svojoj tvornici cipela – ovdje svi hodaju bosi, za nas ovdje nema tržišta. Drugi menadžer je javio svojima – ovdje svi hodaju bosi, za nas je to golemo tržište!
Bosonogima treba prodavati cipele
Tako sam i ja poduzetnički startala prije punih 10 godina – ovdje nitko ne radi žanrove domaćih autora, za mene je to golemo tržište. Bosonogima treba prodavati cipele jer u cipelama se mogu proširiti horizonti i osvojiti svijet! Uz domaće pisce, otvaraju se nove mogućnosti. Prije pola stoljeća u novinama smo čitali prijevode kriminalističkih i ljubavnih romana, jer nije bilo domaćih, a danas možemo razvijati svoje autore koji će opisivati naše gradove, naš mentalitet, naša rješenja. Ne moramo prevoditi strana ljubavna šaputanja niti strane kriminalističke istrage – imamo svoje autore koji će pisati o ljubavi u duhu našeg jezika, mentaliteta i običaja ili istraživati zločine na našem terenu. A čitatelji će, čitajući o našim ljudima i iskustvima, sami sebe bolje upoznati, sagledati sebe i svoje gradove iz drugog kuta, razmotriti željene smjerove razvoja i možda krenuti prema njima.
Tvrtku sam pokrenula uz potpore za poduzetništvo, a plan je bio povratak hrvatskog pisca u hrvatske knjižare. U knjižarama se može prodati više nego na promocijama i na vlastitom webu i, ako se aktivira cijeli veliki sustav podrške knjizi, postići će se uzlazna poslovna spirala. Marketing? Darivanje knjiga ostalo je moja najjača marketinška akcija – ako ne mogu platiti billboarde uz autoput, uvijek mogu darovati knjigu. A knjiga ionako uvijek stigne u prave ruke jer mnogi vole krimiće i ljubiće, a tko ne voli, sigurno zna nekoga tko voli. Čak su dobri krimići i ljubići prikladan dar za svaku priliku, kao Bajadera. Jest, takvi običaji nestaju, no treba ih održavati.
Ali, počinje epidemija korone i slijedi godina zatvorenih knjižara, pa promjena na čelu velike mreže knjižara i kioska čiji novi direktor procjenjuje da su Beletrina izdanja njima neisplativa. Brzo sam se oporavila. I dalje sam vjerovala da je kriza prolazna, da će ulaganja dati rezultate i da će potražnja rasti, a mediji velikodušnije otvoriti prostor domaćim žanrovima.
Ništa od potpora za festival, ali tu su sponzori
S Milenom Benini upoznala sam se na radionici kreativnog pisanja koju je vodila na Trešnjevci, a ja sam svratila zapljeskati autorima na završnoj priredbi. Riječ po riječ, zaključile smo da se kod nas puno piše, ali da se domaći autori ne ističu na tržištu. I zato ćemo napraviti festival! Kako ćemo ga nazvati? Dvotočka, jer nakon dvotočke može biti bilo što – tako je rekla Milena. Napisala sam prijave za potpore Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Odbijene obje. Sljedeće godine opet. Godine 2020. Milena Benini teško se razboljela i naglo umrla, a ja sam shvatila da nemam više što čekati. Zato sam samostalno organizirala festival žanrova i na njemu se svake godine prisjećamo Milene Benini.
Pojavilo se nekoliko velikodušnih sponzora i zahvaljujući gostoprimstvu Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu, koji su otvorili vrata svoje dvorane u Ilici 43, priredili smo prvu Dvotočku. Kad je sve sudbinski i stresno, mentori su nezamjenjivi. A moje mentorice su kolegice iz medija – Branka Trbović, Božica Brkan i Olga Vujović, dvije iz novina, jedna s radija, sve tri vrlo iskusne i vrlo dobro informirane, uskaču kao savjetnice, coachevi, urednice, moderatorice i recenzentice. Čitale su krimiće i ljubiće kako bismo, kroz višemjesečne razgovore, formulirale program festivala. Skupili su se žanrovski autori raznih izdavača – nismo ni znali da nas ima toliko, upoznali se i povezali. Festival je uspio!
Dvotočka je promotivni festival, pa sam se nadala da će se na prodaji u knjižarama vidjeti učinci boljeg informiranja publike. Ali prodaja u knjižarama vrlo sporo raste. Domaći pisac u knjižarama je u kutu, na jednoj polici. I tu odlučim napisati knjigu o žanrovskoj sceni i razvoju domaćih autora. Jer možda se ne zna kakav je status hrvatskog autora u hrvatskim knjižarama. A ako se zna, zašto se dopušta da tako bude? Zar to ne vide zaduženi u ministarstvima i uredima za kulturu?
„Zagorkini sljedbenici“ – tako sam nazvala knjigu, jer se, kao nekad Zagorka, žanrovski autori bore za čitatelja na slobodnom tržištu. S tim što se Zagorka borila za pismenost, a danas slova znamo svi, pa pisci imaju drukčije izazove – bore se za vlastiti jezik, za maštu, znatiželju i zdravu usredotočenost. U svojoj knjizi postavila sam pitanje možemo li uopće dostići razinu uređenog društva koje čita žanrove u kulturnoj dokolici, kad nama svakodnevni ritam diktira sveprisutna mantra – breaking. Izazov bosonogog tržišta ipak je neodoljiv, stoga pripremam novu knjigu o „Zagorkinim sljedbenicima“ – ovaj put tema su izazovi razvoja domaće publike.
Sadržaj koji otvara pitanja
Ali ako ne primjećuju knjižare i mediji, ima tko primjećuje promotivne i distributivne napore. Branko Marijanović je profesor hrvatskog sa gimnazije u Žepču u Beletri objavljuje eseje o klasicima „Knjige koje (nam) mijenjaju život“. Neda Kožar trči polumaratone i u svojoj knjizi „Vesela trkačica“ duhovito opisuje kako se trči kroz gradove i kroz život, a svoje iskustvo želi podijeliti s mladima. Poslovni konzultanti koji u knjigama vide mogućnost za širenje dosega poslovnih edukacija žele knjige koje će se plasirati u knjižare – Anita Lukenda Mlinac i Melita Cita pišu „Poduzetništvo u praksi“, Luka Krejči objavljuje svoju drugu „Kuharicu…“ – „Kuharicu prezentiranja“.
I dok su priručnici edukativni, beletristika omogućuje praćenje trendova i pa i zavirivanje u budućnost. Neki kažu da je književnost kraljevski put u kolektivno nesvjesno, prema poznatoj Freudovoj izreci. Tema ovogodišnje, pete Dvotočke bio je analogni roman jer pokazalo se da su romani ovogodišnje žanrovske berbe većinom analogni, iz raznih razloga iskopčani iz interneta. Možda nam kolektivno nesvjesno želi nešto reći?
Tiskana knjiga vjerojatno neće izumrijeti, ali postaje nevažno hoće li sadržaj biti na papiru, elektronički ili audio, bitno je da otvara teme i rasprave. No, da bi knjiga povezala pisce i publiku, trebao bi funkcionirati cijeli sustav – od nakladnika, preko knjižara i knjižnica do medija, pa čak i pošte. Čitanje omogućuje znanje, kulturu, svijest o jeziku i svijest o važnosti medija i informiranja za razvoj društva i očuvanje jezika. U hiperprodukciji teksta, koji piše i AI, treba razviti vlastite kriterije i naučiti birati štivo. Zato trebamo dobre učitelje, a to su pisci.
Foto: Magnific, privatna arhiva, Canva
