Posao freelancera nije za svakoga, pogotovo u branšama u kojima nema mnogo prostora na tržištu i svaki je angažman vrijedan. No, on ipak sa sobom može nositi i određene slobode i neočekivane povlastice, kao na primjer slikanje selfieja s Benom Fogleom na čamcu koji juri Jadranom. Takav smo dojam barem stekli nakon razgovora sa Suzanom Arslani, fotografkinjom, video producenticom i licenciranom pilotkinjom dronova.
Na samom početku razgovora zanimalo nas je što se mora dogoditi, kako se život mora posložiti da se netko vozi i slika na čamcu s Benom Fogleom, no Arslani to čak nije bio ni prvi susret s njim, niti highlight ovogodišnjeg. “Bili smo i na večeri”, dodaje u šali nakon što smo joj rekli kako smo ljubomorni. “Pričali smo o Nigelu Farageu i Igri prijestolja”, smije se.
Sjajan i ugodan Fogle
Svjetski poznatog putopisca, pustolova i autora BBC-a prvi put je upoznala radeći na Greencajt festivalu u Međimurju prije dvije godine, a ta se suradnja nastavila, te su je ponovno zvali kada ga je trebalo snimati u sklopu ovogodišnjeg festivala – te joj je bilo drago da je se još sjećao od prošli put.
“Meni je to bilo super iskustvo, on je sjajan, jednostavan i baš jako ugodan za raditi”, kazala nam je Arslani.
No, što se tiče samog posla, kaže kako ga je bilo puno. “Mi smo u jednom danu obišli jako puno lokacija – Grožnjan, Motovun, Pula, Rovinj, Brijuni… doručkovali smo u hotelu u sedam ujutro i nismo stali do osam navečer”, priča nam.
Pročitajte više: Osnažite svoju freelancing karijeru uz ovih 5 ključnih savjeta za samopouzdanje
Udarnički tempo
Ovakav udarnički tempo u njenoj branši nije rijetkost, iako priznaje da su tempo i učestalost angažmana nekada bili i jači. Kada se osvrne na svoje početke, Arslani ističe da se tržište u međuvremenu drastično promijenilo.
U freelance vodama pliva još od 2005. godine, kada je, kako kaže, bila među prvim slobodnim snimateljima u Hrvatskoj. “Tad nije bilo ničega, nije bilo agencija, nije bilo eventa… I tada sam radila serije,” objašnjava nam. S vremenom se industrija probudila, zaredali su se festivali i razni događaji, no onda je uslijedio COVID-19 i donio nove tektonske poremećaje.
Zanimalo nas je što se točno promijenilo u post-pandemijskom razdoblju, na što slikovito odgovara kako su se brojni klijenti jednostavno preselili u sferu online komunikacije. “Svi ste na Zoomu, okej, odradi se to, ne ide se na konferencije”, kaže nam. Posla i dalje ima, no osjetno manje. “Zanimljivo je gledati kako to sve sad ide, sve uspone i padove,” kaže, dodajući kako kroz razgovore s kolegama shvaća da svi trenutno dijele isti problem – pad broja poslova.
Traženje klijenata
S obzirom na toliku konkurenciju i suženo tržište, upitali smo je koliki joj dio radnog vremena zapravo odlazi na umrežavanje, samopromociju i traženje novih klijenata. Odgovor je bio brz i jasan – podjednako kao i kreativni dio posla.
“Stalno se moraš negdje pokazivati, izlagati i reklamirati se. To je jednostavno tako”, priznaje Arslani. Ipak, tipična samopromocija na društvenim mrežama nimalo joj ne leži. Ne voli prekidati posao kako bi okinula selfie s opremom dok klijent čeka, već radije objavljuje neobične, gotovo anegdotalne crtice s terena. Prisjetila se projekta od prije dvije godine kada je slučajno završila na kineskom teretnom brodu. “Bilo mi je fora slikati se s Kinezima, kao – ‘Ako je nekome zapeo paket s Temua neka mi javi!’” prisjeća se sa smiješkom.
Do točke u kojoj može reći da ima stabilnu mrežu ljudi i sigurnost da će posla uvijek biti, dolazila je prilično dugo. Procjenjuje da joj je za uspostavu zdrave baze klijenata trebalo između osam i deset godina kontinuiranog dokazivanja. “Negdje oko 2014. sam mogla reći: ‘Ok, sad imam mrežu, ljudi me znaju, nije da mogu odbijati poslove, ali uvijek ću moći nešto zaraditi a ako usfali imam koga nazvati…”, kazala je.
Ugodne korporacije
Kroz te je godine surađivala sa širokim spektrom naručitelja, a njezin odgovor na pitanje tko su najzahtjevniji klijenti mogao bi mnoge iznenaditi. Dok bi se na prvu moglo pomisliti da su to velike korporacije sa svojim strogim pravilima, Arslani tvrdi upravo suprotno.
“Ja sam ugodno iznenađena, meni su jako dragi, ja ih jako volim. Oni su dosta čisti u briefu, dosta su jasni oko svega: ‘Ovo je naša boja, ovo je naš font, ovo je naš logo, to je to'”, objašnjava. Prema njezinom iskustvu, komplikacije i zahtjevi da “to uvijek može bolje” najčešće dolaze od ljudi koji ni sami nisu posve sigurni što bi htjeli dobiti od obavljenog posla.
Titulu najzahtjevnijih klijenata, onih s najviše prohtjeva, je dodijelila organizatorima lifestyle eventa. “To su kratki videi, pa onda to mora biti super dinamično, kratko, a da sve unutra završi… I naravno, da sve izgleda vrhunski, holivudski! Tu definitivno najviše vremena potrošim. Ja volim kreativu, ali kako su ti formati postali kraći i energičniji, treba jako puno vremena da to liči na nešto i da je zastupljeno apsolutno sve”, objašnjava..
Razmišljajući što najviše voli raditi, ističe videe o hrani i duže korporativne filmove. “Hranu smo imali dosta, gastro mi je super”, naglašava. Za korporacije kaže kako ljudi imaju pogrešnu predlodžbu. “Da su monotone, ali nisu uopće. To se jako puno promijenilo… prije možda jesu bile, ali više nisu”, kaže nam.
Strpljenje i živci
Nakon dvadeset godina u nepredvidivom freelance svijetu, kaže kako nije nikada požalila što je napustila sigurnost stalnog zaposlenja. Prije odlaska u slobodnjake, tri je godine radila na lokalnoj televiziji, no taj joj je posao vrlo brzo postao jednoličan i dosadan.
“Gledajući ljude na televiziji koji su stalno zaposleni, mogu se samo složiti s odlukom. Imaš ugovor, neku sigurnost i to je korisno, ali ako te ne zanima takav način rada i želiš nešto drugo graditi, onda to nije za tebe,” zaključuje.
Za sam kraj, podijelila je jasno upozorenje svima koji su zavedeni romantičnom vizijom slobodnjaštva i koji misle da taj posao znači samo uzeti aparat u ruke i otići na odmor kad god im to padne na pamet. Njima nikako ne bi preporučila ovaj put.
“To stvarno nije to. U stvari si stalno u pogonu. Kad si na godišnjem, tad nema fakturiranja, nema love. Kad je bolovanje, onda si koma,” kaže Arslani. “Treba užasno puno živaca i strpljenja da stvoriš tu jednu mrežu ljudi. Danas je to malo jednostavnije, ali mi smo malo tržište i nas je puno koji se bavimo kreativnim poslom. Tako da, da – strpljenja i živaca”, zaključuje.
Foto: Privatni arhiv
