Ponekad najtiša pitanja roditelja ne čujemo iz njihovih usta, već iz pogleda:
„Jesam li dovoljno dobar roditelj ?“ „Kako postaviti granice, a ne izgubiti bliskost ?“
Roditeljstvo je možda najintimnija uloga koju živimo. Nosimo u sebi slike kakvi bismo trebali biti ili očekivanja koje nam diktira okolina. Očekuju od roditelja da budu strpljivi, prisutni, puni razumijevanja. Kad bi to bilo samo tako… Dođe jutro kad dijete ne želi obući čarape, mi kasnimo, a naš unutarnji kritičar šapuće: „Eto, opet nisi uspjela.“
Upravo tu, između očekivanja i stvarnosti, počinje mindful roditeljstvo. Ne kao još jedan ideal kojem treba težiti, već kao prostor u kojem učimo biti prisutni, a ne savršeni. Velika je razlika, zar ne?
Važno je da ljudi razumiju kako mindfulness nije savršenstvo. To je prisutnost. “Mindful roditeljstvo” ne znači da dijete neće plakati, prkositi ili testirati granice. Ne znači da mi više nećemo osjećati frustraciju. Znači nešto dublje – da biramo biti uz ono što jest, umjesto da stalno jurimo za onim što bi „trebalo biti“.
