“Samo razgovarajte i riješite to među sobom.”
To je vjerojatno jedan od najčešćih savjeta koje ćemo čuti kada se nađemo u sukobu. I često jest dobar savjet. Komunikacija je jedna od najvažnijih vještina koje možemo razvijati, a upravo se njome posljednjih osam godina intenzivno bavim kroz edukacije, radionice i individualni rad.
No postoji jedna situacija u kojoj ni najbolja komunikacija neće riješiti problem.
To je trenutak kada samo jedna osoba želi razumjeti što se dogodilo, preuzeti svoj dio odgovornosti i tražiti rješenje, dok druga uporno negira svoju odgovornost ili uopće ne priznaje da problem postoji.
Mora biti dijaloga
Razgovor može dovesti do promjene samo ako obje strane sudjeluju u njemu. Ako jedna osoba istražuje vlastiti doprinos problemu, a druga osoba svu odgovornost prebacuje na prvu osobu, razgovor vrlo brzo prestaje biti dijalog i postaje iscrpljujuće uvjeravanje.
Upravo zato ponekad nije problem u tome što “ne znamo dovoljno dobro komunicirati”, nego u tome što komunikacija nije alat koji može zamijeniti odgovornost.
Ovakav obrazac posebno dolazi do izražaja u odnosima u kojima je prisutan gaslighting – oblik psihološkog zlostavljanja u kojem osoba uporno iskrivljuje stvarnost, negira vlastite postupke ili navodi drugu osobu da posumnja u vlastitu percepciju, osjećaje i sjećanja. U takvim situacijama problem nije u nedostatku komunikacijskih vještina, nego u tome što druga osoba nije spremna sudjelovati u iskrenom razgovoru.
To ne znači da treba odustati od komunikacije. Znači da trebamo prepoznati njezine granice. Ne možemo riješiti odnos ako samo jedna osoba ulaže trud. Ne možemo voditi dijalog s nekim tko uporno odbija preuzeti odgovornost za vlastite postupke.
Najvažnija pitanja
Možda upravo zato nije najvažnije pitanje: “Kako da mu/joj to još bolje objasnim?”, nego:
“Postoji li uopće druga strana koja želi zajedno sa mnom tražiti rješenje?”,
“Ima li druga strana kapacitet čuti me?”
“Mogu li ovaj razgovor voditi s drugom osobom ili mi je potrebna podrška zbog svega što se dogodilo?
To su pitanja koja često mijenjaju dinamiku odnosa.
Upravo kroz rad s ljudima sve češće primjećujem da ne dolaze zato što ne znaju komunicirati. Dolaze iscrpljeni jer mjesecima, a ponekad i godinama, pokušavaju razgovorom riješiti situaciju u kojoj druga osoba uporno negira odgovornost, iskrivljuje stvarnost ili svaki razgovor pretvara u novu priliku za prebacivanje krivnje, pri čemu takvi obrasci na radnom mjestu često ostaju neprepoznati ili bez stvarnih posljedica. Zato vjerujem da uz komunikacijske vještine moramo učiti i prepoznati trenutak kada problem više nije u komunikaciji, nego u odnosu.
Najveća zabluda
Komunikacija je jedan od najmoćnijih alata koje imamo, ali nije svemoćna. Ne možemo razgovorom izgraditi odnos s osobom koja uporno odbija odgovornost, nije spremna čuti drugu stranu ili koristi razgovor kako bi zadržala kontrolu. Ponekad se najveći pomak ne dogodi kada pronađemo bolje riječi, nego kada prestanemo vjerovati da je na nama popraviti odnos razgovorom koji druga osoba nikada nije ni željela voditi.
Možda je najveća zabluda vjerovati da svi u razgovor ulaze s istom namjerom. Neki ljudi razgovaraju kako bi razumjeli, preuzeli odgovornost i pronašli rješenje. Drugi razgovor koriste kako bi zadržali kontrolu, izbjegli odgovornost ili promijenili tuđu percepciju stvarnosti. Sve dok ne naučimo prepoznavati tu razliku, nastavit ćemo vjerovati da svaki odnos možemo spasiti boljom komunikacijom. I o tome moramo početi vrlo otvoreno razgovarati.
Foto ilustracija: Nano Banana 2
