Život te ponekad udari poprilično jako, a onda ti da točno onaj lijek koji trebaš. Citat je ovo iz knjige “Putovanje zvano igra” Marka Babića, arhitekta, autora bestsellera, stručnjaka za marketing, influencera, oca, sina, brata, partnera… Marko Babić ime je za koje je čula cijela Hrvatska i šire, a vijest o njegovoj smrti skotrljala je suze niz lice tisuća i tisuća ljudi koje on nije poznavao, ali koje su imale osjećaj da poznaju njega.
Nećemo pisati vijest o Markovoj smrti. Nećemo biti novinarski ‘sterilni’ i prenesti izjave, informacije i podatke o bolesti s kojom se borio, odnosno koja se borila s njim. Dat ćemo si oduška da napišemo ono što nam je na duši, što je na duši tisućama koje su navijale za njega, bodrili ga i molili se za njega iako ga u životu možda nisu ni vidjeli. Tisućama koje je nasmijao, a i spustio na zemlju svojom jednostavnom realnošću. Napisat ćemo mu malu zahvalu, za sve što nas je naučio i pustit ćemo da Markove riječi govore same za sebe. Jer mi smo ostali nijemi…
