Statistike o čitanosti knjiga iz godine u godinu djeluju sve poraznije. Naslovi se nižu: „Mladi sve manje čitaju“, „Hrvati na začelju po čitanju knjiga“, „Pismenost u krizi“. No istodobno, neosporno je da nikada nismo više čitali. Čitamo poruke, mailove, statuse, reklamne slogane, naslove vijesti i sitno ispisane upute u opisima proizvoda. Čitamo stalno, premda često površno i bez koncentracije. Paradoks je očit: čitateljska površnost raste usporedo s količinom pročitane građe. To otvara pitanje: što danas uopće znači biti pismen?
Nekad je knjiga bila gotovo jedini prozor u svijet. Čitanje romana, novina ili enciklopedija bilo je osnovno mjerilo znanja i pismenosti. Danas su navike promijenjene. Ljudi su preplavljeni fragmentima teksta, skrolaju, preskaču, multitaskaju. Zamišljeno čitanje „od korica do korica“ postalo je privilegij onih rijetkih prilika kada smo izvan digitalnih notifikacija. Umjesto knjiga, raste popularnost audio formata: audioknjiga i podcasta. To ne znači kraj knjige, već preoblikovanje načina na koji doživljavamo tekst i priču.
