Sedmi je prosinac. Mrak je. Od zavoja do zavoja izmjenjuju se duga i kratka svjetla automobila koji se penje po Sljemenu – ide na Adolfovac. Pod tim svjetlima snijeg kao da svjetluca, kao da je tlo posuto sitnim šljokicama, a dolje u daljini svjetluca i grad na koji panoramski puca pogled. Lijepo je. Baš je lijepo. Aleksandra Zec prošla je ovim putem prije 32 godine – ona zasigurno nije stigla razmatrati kako snijeg svjetluca, a Zagreb uspavano treperi. Njoj su glavu zaokupljale druge misli. Tko je ovih petero koji su mi ubili tatu? Kamo vode mene i mamu? Hoću li više ugledati brata i sestru? Gdje su oni?
“Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je ona počela posklizavati na snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci vidio sam Heckler”, priznao je Siniša priznao je Rimac – jedan od petorice koji su upali u dom obitelji Zec na zagrebačkoj Trešnjevci i zauvijek promijenili sudbinu onih koji su te večeri mirno pošli na počinak.
