Zaposlenici u tehnološkom sektoru godinama su se terapeutima žalili na iscrpljujuće radno vrijeme, nemilosrdnu konkurenciju i gotovo nepostojeći balans između poslovnog i privatnog života. Danas se tome pridružuju masovni otkazi, strah od umjetne inteligencije i pitanje koje zadire u samo pitanje identiteta: tko su oni ako njihov posao nestane?
Psihoterapeutkinja i poslovna savjetnica Annie Wright za Business Insider, čiji tekst prenosi Yahoo, kaže da njezini klijenti više ne govore samo o izgaranju. Pitaju se hoće li njihov posao biti automatiziran, jesu li sljedeći na listi za otkaz i kako će njihove karijere izgledati za deset ili dvadeset godina.
Prema podacima stranice Layoffs.fyi, tijekom 2026. u tehnološkom je sektoru diljem svijeta ukinuto više od 120.000 radnih mjesta.
Istraživanje Lenny’s Newslettera provedeno među 8200 zaposlenika pokazalo je da je udio onih koje muči izgaranje u godinu dana porastao s 44,4 na 55,7 posto, dok je optimizam povezan s karijerom pao s 54,8 na 48,7 posto.
Stvaraju tehnologiju koja ugrožava (i) njihov posao
Tu novu vrstu nelagode Wright naziva „tugom zbog suodgovornosti”. Osjećaju je ljudi koji su razvijali modele i značajke koje danas zamjenjuju njihove kolege ili ugrožavaju čitava zanimanja. Više nije riječ samo o strahu od gubitka posla, nego i o suočavanju s vlastitom ulogom u promjenama koje taj gubitak uzrokuju.
Terapeut Nick Sanchez navodi da je šest od njegovih 25 klijenata dobilo otkaz u posljednje dvije godine, a većina je bez posla najmanje šest mjeseci. Neki rade honorarno, drugi prelaze u manje kompanije, traže posao izvan tehnološkog sektora ili potpuno mijenjaju karijeru.
Istodobno, dio zaposlenika oduševljen je mogućnostima koje im pruža AI. Ipak, terapeut Josh Altman kaže da svi iskusni inženjeri s kojima radi vjeruju da za deset godina više neće obavljati isti posao.
Neki klijenti koji su se uspjeli financijski osigurati razmišljaju o odlasku iz industrije ili preseljenju u inozemstvo, a sve više muških klijenata otvoreno kažu mu da bi jednoga dana željeli ostati kod kuće i posvetiti se očinstvu.
Drugi se pak okreću poslovima koje smatraju smislenijima, primjerice u liječenju raka ili zaštiti okoliša.
Što kad je cijeli identitet vezan uz posao?
Bez obzira na to jesu li dobili otkaz, usporili karijeru ili se obogatili nakon izlaska kompanije na burzu, mnogi se teško prilagođavaju mirnijem životu. Vlastitu vrijednost godinama su povezivali s titulom, plaćom, ugledom poslodavca i brzinom napredovanja.
Klinički psiholog Ross Nelson kaže da ga neki klijenti čudno gledaju kad ih pita čime se bave u slobodno vrijeme.
Ni veliko bogatstvo ne donosi uvijek očekivano olakšanje. Wright opisuje „tjeskobu zbog nelikvidnosti” koja se javlja dok zaposlenici na papiru raspolažu velikim bogatstvom, ali još ne mogu prodati dionice.
Kad novac napokon postane dostupan, može uslijediti „paradoks ostvarenog cilja”: umjesto pobjedničkog osjećaja pojavljuju se praznina, potištenost i krivnja zbog izostanka sreće.
Neke Wrightine klijentice godinama su radom potiskivale tjeskobu i depresiju. Kad pritska više nema, pretjerani rad mogu zamijeniti intenzivnim vježbanjem, alkoholom, kanabisom, kompulzivnom kupnjom, nevjerom, serijskim ulaganjem u startupe, ayahuasca turizmom ili beskonačnim praćenjem loših vijesti, tzv. doomscrollongom.
Izgraditi život izvan posla
Wright smatra da velik dio odgovornosti snosi i sama industrija, i to kulturom stalne dostupnosti, financijskim poticajima koji otežavaju odlazak i očekivanjem neprekidnog rasta.
Terapeuti klijentima zato pomažu odvojiti osobnu vrijednost od karijere, koristeći kognitivno-bihevioralnu terapiju, EMDR i promjene svakodnevice poput druženja, kretanja i hobija.
U objedinjenom primjeru kojim štiti povjerljivost klijentica, Wright opisuje ženu koja se ponovno krenula baviti trčanjem, upisala tečaj keramike i počela čitati romane romantične fantastike, ne napuštajući svoj posao.
Potražnja za takvom pomoći ne prestaje rasti. Wright, koja sat terapije naplaćuje 950 dolara, nema slobodnih termina, a na termin se čeka od šest mjeseci do godinu dana.
Foto: Ketut Subiyanto/Pexels
