Kada sam dobila praksu u Centru za svjetsku baštinu pri UNESCO-u u Parizu, nisam znala na koji komad namještaja skočiti od sreće. Šest mjeseci u Parizu, najljepšem gradu na svijetu, rad s vrhunskim stručnjacima u bilingvalnom okruženju, šetnje, izložbe, večernji izlasci….
Početni entuzijazam vrlo brzo prerastao je u neko prazno vucaranje. Problem nije bio niti u UNESCO-u, niti u Parizu. Problem je bio što je to bio moj prvi pravi posao nakon fakulteta. Svaki dan, od 9 do 17. Ustaneš, opereš zube, odeš na posao, buljiš u ekran satima, vratiš se doma, spremiš večeru, pogledaš film i gotovo. Sutra ispočetka.
Pridružite se da biste nastavili čitati.
