Umjetna inteligencija može napisati mail, prevesti dokument i pomoći nam da razumijemo strani jezik. No kada treba održati sastanak, pregovarati ili ostaviti profesionalan dojam, znanje jezika i dalje nema alternativu. Upravo zato Sanda Lisičin smatra da AI nije učinio učenje jezika nepotrebnim – nego je promijenio ono što od jezičnih vještina očekujemo.
Lisičin je prije 15 godina pokrenula Moje znanje, centar koji se specijalizirao za poslovni i pravni engleski, a s vremenom je poslovanje proširila i na prevođenje te konferencijsko prevođenje. Danas surađuje sa sucima, tužiteljima, državnim institucijama, kompanijama i međunarodnim organizacijama, a tim joj čini sedam stalnih suradnika.
Iza svega, međutim, nije stajao veliki poslovni plan. Bila je dovoljna jedna kriza, jedna učionica u stanu i spoznaja da posao koji nikada nije planirala raditi zapravo – voli.
Od otkaza do poduzetništva
Lisičin je prije pokretanja vlastitog posla radila u drugoj školi, gdje se počela baviti podukom poslovnog jezika. Iako se prije nije zamišljala u toj ulozi, posao ju je brzo zainteresirao. „Nikad nisam mislila raditi kao profesor, ali onda sam shvatila kako mi je to super“, prisjetila se Lisičin.
Tada je stigla financijska kriza, a s njom i drastično rezanje plaća zaposlenih. Umjesto traženja novog posla, odlučila je pokušati raditi za sebe. Tako je 2011. nastao njezin današnji centar. „Krenula sam ja sama, zato sam se nazvala ‘Moje znanje’“, rekla je.
Početak je bio doslovno kućni. „Prvo sam krenula s jednom učionicom doslovno u svom stanu“, prisjetila se. No, posao se povećavao kako su dolazili novi polaznici i suradnici. Ubrzo je jedna učionica postala dvije, a zatim je trebalo pronaći veći prostor. Posao koji je počeo kao samostalni poduzetnički pothvat postupno je prerastao u tim. Danas Moje znanje ima sedam stalnih suradnika, a neki su s Lisičin već desetak godina.
Pronađena niša
Kako je posao rastao, sve se jasnije oblikovala i specijalizacija. Lisičin se posebno željela usmjeriti na pravni engleski, područje koje je privlačilo upravo zato što zahtijeva stalno učenje. Ispričala nam je kako su njezini roditelji bili pravnici, te su htjeli da ona slijedi njihove stope, no na kraju se našla u pravu u jednoj drugoj ulozi.
Za razliku od općeg poznavanja jezika, pravni engleski traži razumijevanje specifične terminologije, pravnih sustava i profesionalnog konteksta. A što je znanje dublje, otvaraju se i nove razine specijalizacije. „To je niša koja je nepresušna, ne može to čovjek naučiti sve“, kaže Lisičin.
Moje znanje je tako uz jezičnu poduku postupno razvilo i prijevodne usluge. Lisičin se posljednjih godina dodatno usmjerila na konferencijsko prevođenje, uključujući rad za europske institucije. Radila je i u Eurojustu, iskustvo koje, uz rad u Europskom parlamentu i Komisiji, posebno izdvaja. „Sve dublje idemo u to“, kaže Lisičin o specijalizaciji koja je od početnog poslovnog engleskog dovela do rada s pravnicima i međunarodnim institucijama.
Pandemija kao ubrzanje
Kada je 2020. stigla pandemija, obrazovne su se institucije našle pred velikim problemom. Mnoge su bile prisiljene staviti ključ u bravu. Moje znanje također je moralo preko noći promijeniti način rada.
U početku ni Lisičin nije bila uvjerena da će online nastava funkcionirati. „Ja sam se isto prvo u šoku pitala – ‘neću ja to sad online, nije mi to fora’“, priznala je. No, kako je centar već imao dugoročne ugovore s većim kompanijama, klijenti nisu jednostavno odustali. Umjesto prekida suradnje, trebalo je pronaći način da se nastava nastavi.
„Ugovore smo pokušali pokrpati i klijente nismo izgubili radi Covida“, kaže Lisičin. Nakon nekoliko tjedana, svi su se prilagodili novom, online načinu rada.
Ono što je u početku izgledalo kao prijetnja poslovanju dugoročno je otvorilo potpuno novi način rada. Polaznici i predavači više nisu morali putovati na nastavu, tražiti parking ili usklađivati dolazak u učionicu, dok su materijali postali dostupni na jednom mjestu. Ono čega su se najviše bojali – da online nastava neće biti dovoljno učinkovita – nije se ostvarilo. „Svi kažu da nema razlike u učinku učenja“, objasnila je Lisičin.
Online model ostao je i nakon pandemije. Fizički prostori i dalje su potrebni za neke veće seminare, ali većina nastave može se odvijati na daljinu. To je otvorilo i mogućnost međunarodnih grupa, pa u istim edukacijama danas mogu sudjelovati pravosudni profesionalci iz različitih europskih zemalja. „Imamo nekog iz Italije, nekog iz Litve i iz Hrvatske, svi zajedno na predavanju, meni je to genijalno“, kaže Lisičin.
Teško je prodati znanje
Pandemija je tako postala više transformacija nego katastrofa. No za poduzetnika koji prodaje intelektualnu uslugu postoji problem koji traje puno dulje od pandemije: kako klijentu pokazati vrijednost nečega što ne može fizički vidjeti?
„Puno lakše je prodati frizuru ili nokte, jer se vidi, a intelektualnu uslugu je teško opipati“, kaže Lisičin. Zato je za nju ključno da edukacija bude što praktičnija. Nije dovoljno da polaznik zna pravilo ili može razumjeti tekst. Mora znati upotrijebiti jezik u situaciji koja ga čeka na poslu.
To je posebno važno kada je riječ o poslovnoj komunikaciji. Netko može uz pomoć tehnologije sastaviti savršen e-mail, ali to ne znači da će jednako dobro sudjelovati na sastanku, pregovarati ili održati prezentaciju.
Što ostaje čovjeku
Upravo se tu mijenja i odnos ljudi prema učenju jezika. Lisičin kaže da je posljednjih šest mjeseci primijetila nagli rast oslanjanja na umjetnu inteligenciju. Jedan joj je polaznik to čak opisao kao svojevrsno olakšanje. „Sve sam prepustio ChatGPT-u, mozak mi se ulijenio, hajde da napokon nešto počnem komunicirati usmeno“, prepričala je.
Problem vidi upravo u razlici između pisanog i govornog jezika. AI može pomoći da tekst izgleda besprijekorno, ali ne može čovjeku dati sigurnost potrebnu za stvarni razgovor. „U usmenoj komunikaciji – mislim da će tu nastati još veći jaz“, smatra Lisičin.
U budućnosti bi se zato mogla dogoditi neobična situacija: ljudi će uz pomoć AI-ja pisati sve bolje, dok će njihova sposobnost spontanog govora na stranom jeziku zaostajati. „S jedne strane će zvučati super sve, divno napisani mailovi i dokumenti, a onda kad budu morali komunicirati – raspašoj“, slikovito opisuje Lisičin.
Nije dovoljno prenijeti poruku
Zbog toga se, smatra, jezična edukacija mora sve više usmjeravati na ono što tehnologija ne može napraviti umjesto čovjeka – na stvarnu komunikaciju. U poslovnom okruženju nije dovoljno znati što neka rečenica znači. Važno je kako zvuči, je li prikladna za određeni odnos i situaciju te ostavlja li dojam profesionalnosti.
„Nije sad – treba samo prenijeti poruku – nego: ‘E dobro, znam prenijeti poruku, ali baš mi to ne zvuči dobro’“, objašnjava.
To je prostor u kojem vidi budućnost poslovnog engleskog. Polaznicima treba pomoći da jezik koriste aktivno, u situacijama koje nalikuju njihovom stvarnom poslu, a ne samo da ga razumiju. „To je taj poslovni dio koji onda zapravo treba izoštriti, istrenirati“, kaže.
Kod pravnog jezika ulozi su još veći. Pogreška u prijevodu može promijeniti značenje pravnog dokumenta, zbog čega se tu ljudi još uvijek mnogo manje oslanjaju na AI.
Iza profesionalne specijalizacije ipak stoji nešto jednostavnije. „Ja obožavam jezike, bilo koje“, kaže. Ta ljubav vidi se i u načinu na koji ih uči. Ne voli preskakati nepoznate riječi, čak ni kada bi njihovo značenje mogla zaključiti iz konteksta. Osim engleskog i talijanskog, koje je učila i profesionalno, bavila se i francuskim. Talijanski je u jednom trenutku također krenuo u poslovnom smjeru, dok je francuski ostao zanimljiva jezična epizoda.
Znanje koje ostaje
Od jedne učionice u vlastitom stanu do specijaliziranog centra za poslovni i pravni engleski, Moje znanje nije raslo kroz jedan veliki poslovni potez. Raslo je postupno – kroz pronalaženje niše, širenje tima, prilagodbu pandemiji i stalno produbljivanje stručnosti.
A upravo je specijalizacija ono što Lisičin danas vidi kao svoju najveću prednost. Danas kada je prijevod gotovo svakome dostupan na nekoliko klikova, vrijednost stručnog znanja postaje još očitija.
AI može pomoći napisati mail. Može prevesti dokument. Može objasniti gramatičko pravilo. Ali kada čovjek treba sjesti preko puta drugog čovjeka i uvjerljivo, precizno i profesionalno komunicirati – tada se vraćamo na ono što je Lisičin radila od početka.
Znanje koje nije samo informacija, nego vještina. Upravo zato, smatra Lisičin, učenje jezika neće nestati. Samo će se morati promijeniti pitanje koje postavljamo: ne „može li mi AI prevesti ovo?“, nego „mogu li ja sam to dobro reći?“.
Ponosno predstavljamo naše članice.
Foto: Privatni arhiv.
