Sada, u vrijeme pojave božićnih kadrova na reklamama, ponovno se naglašava obitelj kao najveći poklon u blagdanskom razdoblju, naravno svi su okruženi poklonima, pred punim stolom ispod brojnih lampica. Nasmijana lica puna uvažavanja jednih prema drugima, svi su odmorni, strpljivi. Čak se i od nezgoda kao npr. ako izgori purica, napravi idila jer je obitelj ta koja je bitna. I svi znamo da to je tako na reklamama, ali život je nešto drugo. Nema se vremena, postoji generacijski jaz, neki su pre napredni, neki pre nazadni i još koješta. Iako nas od osnovne škole uče da je obitelj osnovna gradbena jedinica svakog društva (isto ono što je stanica za svaki živi organizam) nekako smo se uz kojekakva pomagala često sveli na poslanu poruku jednom dnevno ili par puta tjedno onima koji bi nam trebali biti najbliži. Jer… lista izgovora je beskonačna.
Ipak postoji jedna priča koja demantira da su sretne obiteljske priče stvar prošlosti i da se u suvremenom svijetu ne mogu razumjeti i uvažavati različite generacije, uskladiti privatne i poslovne obveze te zdravo rasti I razvijati se u krugu obitelji. U ovoj našoj priči likovi su stvarni: Josipa, Matea i Domagoj (karakterizacija likova će biti opisana kroz radnju)
