Živimo u eri hiper-individualizma u kojoj je sintagma „self-made“ postala vrhunski statusni simbol. LinkedIn i Instagram vrve pričama poduzetnica koje su „krenule od nule“, iz svoje garaže ili s jednim prijenosnim računalom i šalicom kave, te izgradile imperije isključivo vlastitom čeličnom voljom, neprospavanim noćima i nepokolebljivom vjerom u sebe.
Priča je fantastična.
Prodaje tečajeve, skuplja lajkove i puni dvorane na konferencijama.
Postoji samo jedan mali problem – u 99% slučajeva ta je priča čista, nepatvorena iluzija.
Nigdje u tim inspirativnim objavama nećete pročitati o partnerovoj stabilnoj korporativnoj plaći koja je pokrivala stanarinu i režije prve dvije godine dok je njen biznis hvatao zamah. Nećete čitati o početnom kapitalu koji je uskočio kad je račun otišao u minus, o baka-servisu koji je pokrivao 40 sati tjedno čuvanja djece, niti o naslijeđenoj nekretnini zbog koje se nije morao dizati stambeni kredit.
I da se razumijemo, u posjedovanju pozadinske podrške nema apsolutno ništa pogrešno. To je resurs. I to, usuđujem se reći, fantastičan resurs.
Problem nastaje onog trenutka kada se ti resursi namjerno prešućuju kako bi se stvorio mit o vlastitoj supermoći.
Opasnost mita o „samostalnosti“
Kada poduzetnica koja iza sebe ima kompletan financijski i logistički padobran javno gura narativ da je sve napravila „sama“, ona ne gradi samo vlastiti ego, nego aktivno šteti svim drugim ženama koje tek ulaze u poduzetništvo.
Nakon takvih priča, prosječna poduzetnica koja stvarno gura sama, ona koja iz vlastitog džepa plaća i stan i doprinose i vrtić i opremu, počinje osjećati duboki osjećaj manje vrijednosti i srama. Pita se gdje griješi.
Zašto ona ne može raditi 16 sati dnevno, izgledati besprijekorno, voditi tri projekta i imati osmijeh na licu? Zašto je njoj teško, dok drugima „sve ide s lakoćom“?
Nije stvar u tome da ti ne radiš dovoljno. Stvar je u tome da igraš utakmicu protiv nekoga tko starta 50 metara ispred tebe, a tvrdi da ste krenule s iste linije.
Privilegija nije psovka, nego operativna činjenica
Pozadinska podrška dolazi u raznim oblicima:
- Financijski padobran: Mogućnost da biznis ne mora donositi profit prvih 12 mjeseci jer netko drugi pokriva životne troškove.
- Infrastrukturna logistika: Pomoć u kućanstvu, kuhanje, čišćenje i briga o obitelji koja oslobađa 20+ sati tjedno za rad na biznisu.
- Mreža i pristup: Primarni krug kontakata koji otvara vrata bez potrebe za hladnim pozivima i borbom na tržištu od nule.
Kada posjeduješ bilo koji od ovih resursa, tvoj rizik u poduzetništvu drastično pada. Možeš donositi hrabrije odluke, testirati skuplje strategije i mirnije spavati. I to je savršeno u redu.
No, nazivati to „vlastitim iznimnim trudom“ bez priznavanja okvira u kojem se taj trud odvijao je u najmanju ruku nepošteno, a u najgorem slučaju toksično.
Vrijeme je za iskrenu kalkulaciju
Iskreno poduzetništvo ne traži lažnu skromnost, ali traži intelektualno poštenje.
Ako želimo graditi održive biznise i održivu zajednicu, moramo prestati mjeriti svoj napredak prema nerealnim figurama s interneta koje prodaju bajke o samostalnosti. Umjesto da stvaramo kompleks superiornosti ili kompleks manje vrijednosti, trebamo početi otvoreno razgovarati o resursima.
Biznis se ne gradi u vakuumu. Iza svakog stabilnog poslovanja stoji infrastruktura, bila ona kupljena, naslijeđena, izgrađena ili posuđena.
Prestajemo se uspoređivati s tuđim montiranim prikazima uspjeha. Što prije priznamo stvarne uvjete u kojima radimo, prije ćemo izgrađivati sustave koji stvarno drže vodu, i to bez obzira na to imamo li iza sebe cijeli tim ili doslovno stojimo same.
Foto: Magnific
