U svijetu u kojem nam se čini da je sve već izmišljeno, nešto tako jednostavno kao – slušati – još uvijek čeka svoje mjesto u sustavu ranog odgoja. Ovaj tekst nije poziv na revoluciju, nego na sitan, ali dalekosežan pomak: zamislite da svako dijete u hrvatskom vrtiću ima pristup pažljivo odabranim, profesionalno interpretiranim audio pričama. Da ujutro uz užinu slušaju glas koji će ih nasmijati i utješiti. Ili da crtajući nešto, umjesto buke televizora, slušaju ritam jezika koji ih oblikuje.
Nedavno mi je jedna mlada odgojiteljica ispričala kako u svojoj skupini koristi nekoliko CD-a s audiopričama, koje je nabavila od prijateljice svoje majke. Izdavačka kuća koja ih je objavila više ne postoji, a većina djece danas nikada nije ni vidjela CD player. Ipak, priča se sluša. Djeca je traže ponovno. Smiju se na istim mjestima.
