Kolegica te moli da preuzmeš dio njezinog posla, iako si već zatrpana. Kažeš: „Nema problema.“ Prijateljica te zove na kavu i usputno spomene da se baš dugo niste vidjele ili da si obećala da ćete se ovaj tjedan obavezno vidjeti. Kažeš: „Naravno, može!“, iako si upravo planirala imati sat vremena za sebe jer ti treba malo mira. Član obitelji očekuje da riješiš njegov problem. Kažeš: „Da, da, može. Nema problema.“
I dok izgovaraš te riječi, u želucu osjećaš grč, a u tijelu težinu. Onaj tihi, ali uporni glas u tebi vrišti: „Ne želim! Ne mogu! Nemam snage!“ ili jednostavno „NE DA MI SE!“ Ali ti ga ignoriraš. I svaki put kad kažeš ‘nema problema’ (a u sebi osjećaš kako je to upravo postao još jedan tvoj problem), zapravo izdaješ sebe, po tisućiti put, u maloj, neprimjetnoj tišini.
