Zamislite da ste u pekari u Kopenhagenu. Pred vama su kolači od limuna posuti šećerom, peciva s kardamomom i zlatnosmeđe rolice s cimetom. Došli ste na red, spremni ste naručiti na danskom, ali nailazite na problem. Kako ljubazno zatražiti ono što želite kad u jeziku ne postoji riječ koja odgovara našem „molim”?
Upravo se u takvoj situaciji našla novinarka Laura Hall, koja je za BBC Travel istražila jednu zanimljivu osobitost nordijskih jezika. Naime, danski, švedski, norveški, islandski i finski nemaju univerzalnu riječ koja se upotrebljava na isti način kao engleski „please”. No to nipošto ne znači da njihovi govornici ne poznaju pristojnost.
Pristojnost ne mora stati u jednu riječ
Lingvist dr. James Puchowski, istraživač Norveškog muzeja pisane kulture, objašnjava da je već sama potraga za doslovnim prijevodom riječi „please” pogrešan pristup. Pristojnost se, naime, ne izražava svugdje na isti način.
Danci, primjerice, u pekari mogu upotrijebiti izraz „må jeg bede om”, odnosno „mogu li zamoliti za”, kako bi pokazali ljubaznost. Šveđani će zahtjevu možda dodati „tack”, što znači „hvala”, dok će Norvežani pristojnost izraziti blagim podizanjem intonacije na kraju rečenice i osmijehom.
Zapravo, to nam i nije toliko strano. I u hrvatskim pekarama i trgovinama često ćemo čuti „Možete li mi dati…” umjesto izričitog „molim”.
Pojedini nordijski jezici ipak imaju riječi koje se mogu prevesti kao „molim”, ali njihova je uporaba ograničenija. Švedsko „snälla” često izražava preklinjanje, dok se norveško „vennligst” češće pojavljuje u formalnim zahtjevima ili uputama. Nijedna od tih riječi nema istu svakodnevnu funkciju kao engleski „please”.
Prema riječima profesorice danskog jezika Daniele Hummelgren, izravnost je važan dio tamošnje komunikacije. Cijeni se učinkovitost, a pretjerana ljubaznost može biti naporna ako nepotrebno usporava razgovor.
Društvo u kojem nitko nije važniji od drugih
Puchowski smatra da takav način komunikacije odražava i društvene vrijednosti. U nordijskim zemljama posebno se cijeni jednakost, pa se razlike među ljudima rjeđe naglašavaju u svakodnevnom govoru.
Formalna oslovljavanja poput „Herr” i „Frue”, odnosno „gospodin” i „gospođa”, uglavnom su izašla iz svakodnevne uporabe. To je povezano sa shvaćanjem društva u kojem se ljudi smatraju ravnopravnima, a klasne razlike manje su izražene.
Takav se pristup često povezuje s takozvanim Janteovim zakonom, skandinavskom idejom prema kojoj nitko ne bi trebao smatrati da je posebniji ili važniji od drugih. U svakodnevnoj komunikaciji, objašnjava Puchowski, to može značiti manje isticanja društvenog statusa. Pristojnost se zato manje temelji na izražavanju poniznosti, a više na načinu oblikovanja rečenice, tonu i kontekstu.
Slične društvene norme prisutne su i u Finskoj, premda finski, za razliku od ostala četiri spomenuta jezika, pripada drugoj jezičnoj porodici.
„Jezik je više od riječi. Važno je i kako predstavljate neku ideju”, ističe Puchowski.
Kad pretjerana ljubaznost postaje sumnjiva?
Kako se onda ponašati ako putujete u nordijske zemlje i želite ostaviti pristojan dojam?
Hummelgren savjetuje da jednostavno promatrate ljude oko sebe. Obratite pozornost na to kako razgovaraju s prodavačima, konobarima ili nepoznatim osobama, kakav ton upotrebljavaju i kako se izražavaju govorom tijela. Tako ćete lakše procijeniti što se u određenoj situaciji smatra primjerenim.
U Švedskoj je, primjerice, sasvim dovoljno zahtjevu dodati „tack”. Istraživanja povezuju uporabu te riječi s jednakošću i uzajamnošću, a ne s iskazivanjem podređenosti. Slična se riječ upotrebljava i u drugim nordijskim zemljama: danski ima „tak”, norveški i islandski „takk”, a finski „kiitos”.
Ipak, nema razloga za zabrinutost ako prilikom naručivanja kave zaboravite zahvaliti. Nitko vas zbog toga neće prijekorno pogledati.
Zanimljivo je da pretjerana ljubaznost katkad može izazvati upravo suprotan učinak. Hummelgren kaže da nikad nije čula da netko nakon razgovora za posao šalje fizičku zahvalnicu. Takva bi se gesta mogla doživjeti kao pretjerivanje, pa čak i pokušaj pridobivanja posebne naklonosti.
Drugim riječima, ono što se u jednoj kulturi smatra znakom dobrog odgoja u drugoj može djelovati nepotrebno ili neobično. Nordijci možda ne govore „molim” onako kako smo navikli, ali to ne znači da su manje pristojni, već samo da pristojnost izražavaju na drugačiji način.
Foto: Pavel Danilyuk/Pexels
