Christopher Nolan još je jednom uspio snimanje filma pretvoriti u globalni događaj. Njegova „Odiseja“ privukla je golem broj gledatelja u kina već tijekom prvog vikenda prikazivanja, potvrđujući da antički ep i gotovo tri tisuće godina poslije može postati filmski spektakl.
Tu su monumentalne scene, IMAX tehnologija i zvjezdana glumačka postava, ali trosatni film je u nekim elementima izazvao podijeljene reakcije. Jedni prvenstveno hvale njegovu vizualnu snagu, mračnu atmosferu i antiratnu poruku, drugi pak raspravljaju o neobičnom jeziku, američkim naglascima i Nolanovu slobodnom odnosu prema Homerovu izvorniku. Nekima se to sviđa, u pitanju je umjetnička sloboda interpretacije, nekima ne.
Filmska ratna trauma i krivnja
Kako navode dobri poznavatelji tog starogrčkog epa, film izostavlja ili mijenja pojedine likove i događaje, mitološke i božanske elemente tumači prizemljenije, a Odisejevo putovanje snažnije povezuje s ratnom traumom zbog brutalnosti u Troji (on je dao ideju o Trojanskom konju), krivnjom i načinom na koji ljudi stvaraju vlastite mitove. Promijenjen je čak i završetak priče (nećemo u detalje da ne spoilamo onima koji će film tek gledati).
Svakako, posvuda se ovih dana priča o Odiseju, pa i tome kako je on bio prikazan u Homerovu epu. Je li veliki junak, mudar vođa i odani suprug ili mnogo složeniji, sebičniji i moralno problematičniji čovjek?
Zanimljiv odgovor ponudio je National Geographic, upozoravajući da se Homerova junaka već stoljećima možda promatra kroz previše romantične naočale. On je inteligentan, sposoban i snalažljiv, ali istodobno može biti nasilan, manipulativan i toliko obuzet vlastitim ugledom i egom da zbog njega ugrožava upravo ljude koje bi trebao voditi i zaštititi. Je li doista uzoran junak, odan Penelopin suprug ili mnogo složeniji, pa i problematičniji lik?
Tim se pitanjima bavi National Geographic, pozivajući se na razmišljanja klasičara o epu Odiseja.
Odisej nije klasični pozitivni junak
Njegova inteligencija nije upitna. Problem je u tome što je često koristi kako bi zadovoljio svoj ponos ili ostvario osobni cilj, a ne kako bi zaštitio svoju posadu. Najbolji primjer njegov je susret s Kiklopom Polifemom. Nakon što ga je oslijepio i uspio pobjeći, Odisej ga ipak provocira i gađa strijelom u oko. Polifem zato zaziva svog oca Posejdona, koji Odiseju otežava povratak kući. Drugim riječima, putovanje kući nije produljila samo volja bogova – njegova najveća prepreka možda nije more, nego vlastiti ego.
On sebi dopušta i ono što zabranjuje svojim ljudima. Dok posada broda mora začepiti uši kako ne bi čula zavodljive Sirene, Odisej želi poslušati njihov pjev pa se veže uz jarbol kako ne bi mogao reagirati. Sličan dvostruki kriterij vidi se i u odnosu prema tuđem domu. Odisej ulazi u Polifemovu špilju i uzima njegovu hranu, ali po povratku na Itaku brutalno kažnjava prosce koji su zauzeli njegovu kuću.
Je li doista bio odan Penelopi?
Odiseja se često prikazuje kao odanog supruga koji dvadeset godina čezne za Penelopom. Ipak, sedam godina proveo je s nimfom Kalipso koja mu nudi besmrtnost. Odisej Penelopi poslije govori da je takav život odbio zbog ljubavi prema njoj (toga nema u filmu). No moguće je i praktičnije objašnjenje: besmrtnost nije nužno uključivala vječnu mladost, pa bi mogla značiti beskrajno starenje.
Ni kao otac nije osobito uvjerljiv
Telemah je bio dijete kada je Odisej otišao u Trojanski rat. Kada ga susrećemo u epu, pokušava doznati je li mu otac uopće živ i upoznati ga kroz priče drugih ljudi. National Geographic pritom primjećuje da su ljudi brončanog doba slali poruke i pisma. Postavlja se zato jednostavno pitanje: zašto Odisej tijekom svih tih godina nije pokušao obitelji javiti da je živ?
Klasičari podsjećaju da sama Odisejeva putovanja i susreti zauzimaju tek dio Homerova djela. Velik dio epa zapravo se bavi samim povratkom na Itaku, skrivanjem Odisejeva identiteta, odnosima u njegovoj obitelji i krvavom osvetom proscima. „Odiseja“ zato nije samo priča o putovanju nego o moći, identitetu, povratku vlasti i pitanju tko ima pravo nazivati se gospodarom doma.
Antički heroj nije morao biti dobar čovjek
Dio nesporazuma vjerojatno proizlazi iz našeg modernog razumijevanja riječi „heroj“. Danas od heroja očekujemo hrabrost, moralnost i spremnost na žrtvu za druge, piše National Geographic, a za stare Grke heroj nije nužno bio uzorna osoba. Pozitivniju sliku Odiseja kasnije su gradili rimski mislioci i kršćanski autori, koji su u njemu vidjeli simbol izdržljivosti i odupiranja iskušenjima.
Foto: Screenshot Universal Studios/IMDB
