Postoje porazi koji bole zato što si bio slabiji. I postoje porazi nakon kojih danima premotavaš film uvjeren da si gledao nešto što se nije smjelo dogoditi, da je izostala nagrada za uloženo, da si doživio nepravdu.
Noćašnji poraz bio je ovaj drugi…
Hrvatska je protiv Portugala odigrala dvije utakmice u jednoj. U prvom se poluvremenu, kolokvijalno rečeno, naša momčad nije pojavila na terenu. Portugal to nije znao kazniti iako je naša obrana ponovno bila najslabija karika, neuigrana, nesigurna, demoralizirana, opterećena pogreškama s prethodnih utakmica. A onda je nakon odmora iz tunela izašla neka sasvim druga Hrvatska, goropadna, ambiciozna, kombinatorna i opasna. Rasla je iz minute u minutu, stvarajući prilike kao na traci – Matanović, Kovačić, Sučić, Perišić – nije bilo pitanje hoće li zabiti gol, nego koliko. Na kraju ih je zabila četiri! Tri su poništena! Tri puta javljala se VAR soba iz Dallasa.
VAR soba u Dallasu, 2300 kilometara od utakmice
FIFA je, naime, cijeli tehnološki i operativni centar, uključujući i VAR sustav, centralizirala na jednoj lokaciji unutar Međunarodnog radiodifuznog centra u samom središtu Dallasa. Sve snimke sa 45 kamera po utakmici sa svih 16 stadiona u SAD-u, Meksiku i Kanadi šalju se u realnom vremenu putem brze optičke mreže izravno u Dallas, gdje VAR suci donose odluke i komuniciraju s glavnim sucima na terenu. U našem slučaju, udaljeni 2300 kilometara od epicentra utakmice Hrvatske protiv Portugala. I Portugalu je VAR soba poništila gol Ronalda, ali ga je zato kasnije počastila dojavom o prekršaju za 11-erac, koji sudac nije vidio svojim očima, iako je bio u neposrednoj blizini dvojice „povuci-potegni“ padača u kaznenom prostoru.
Hrvatsku su počastili njezini klasni nogometaši, najprije Ivan Perišić za 1-0. Poslije su još golove zabili Matanović, Sučić i Gvardiol, ali badava, sva tri puta je VAR navijačku ekstazu pretvorio u frustraciju i nevjericu, a na kraju i u agoniju. U 103. minuti najduže sudačke nadoknade u povijesti svjetskih prvenstava. Hrvatska, točnije Gvardiol zabija, sudac golim okom ne vidi ništa, ali senzor u lopti javlja da je hrvatski broj 20 ostvario kontakt s loptom u začetku akcije, te je sudac, kaže u priopćenju FIFA, ispravno dosudio zaleđe.
Milimetri, linije, čipovi, senzori…
Ej, u 103. minuti, zbog pramena kose koji možda je, a možda i nije liznuo loptu – jer na stotinu ponovljenih snimki to se ne vidi – Hrvatska ne stiže na 2-2, nego čekira karte za povratak u domovinu. Milimetri, linije, čipovi, senzori, konzultacije, preinake odluka, pregledavanje spornih situacija, objave preinačenih odluka putem razglasa…, pa opet milimetri, linije i osjećaj da nogomet više nije igra nego laboratorijski eksperiment.
Nije čudno da su društvene mreže eksplodirale, da su hrvatski navijači vikali „FIFA mafija“, da je bivši glavni urednik Sportskih novosti Mario Zorko odmah nakon utakmice napisao da Hrvatska nije ispala nego je „bestijalno izbačena, da mala i nebitna ne bi ponovno bila hit Svjetskog prvenstva na showu u Americi. Da je trebalo, izmislili bi još tri penala i poništili još tri naša gola“. Ni strani mediji nisu ostali ravnodušni, gotovo svi pišu o kontroverznoj završnici, dok se istodobno emotivno opraštaju od Luke Modrića.
U Torontu noćas nismo izgubili samo utakmicu. Izgubili smo osjećaj da razumijemo nogomet. Jer nogomet je desetljećima bio jednostavna igra. Sudac dosudi, linijski sudac podigne ili ne podigne zastavicu. Lopta uđe ili ne uđe u mrežu. Sudac pogriješi, naljutimo se, raspravljamo i nakon nekoliko dana nastavimo dalje.
Danas više ništa nije jednostavno. Gol više nije gol. Slavlje više nije slavlje. Pogled prema pomoćnom sucu zamijenio je pogled prema velikom ekranu. Igrači se više ne grle nego čekaju. Navijači više ne skaču nego zastanu. Svi gledaju negdje u nedokučivu daljinu, gdje je stotinama ili tisućama kilometara daleko neka prostorija, u ovom slučaju u Dallasu, u kojoj nekoliko ljudi, okruženo monitorima i crtama, odlučuje što smo zapravo vidjeli vlastitim očima. Paradoks je gotovo bolan. Tehnologija je uvedena kako bi nogomet učinila pravednijim, a možda ga je učinila manje razumljivim.
Godinama se raspravljalo o jednoj od najpoznatijih situacija u povijesti nogometa: je li lopta u finalu Svjetskog prvenstva 1966. između Engleske i Zapadne Njemačke doista cijelim obujmom prešla gol-crtu. Šezdeset godina poslije taj prijepor i dalje živi. Možda nikada neće biti potpuno razriješen. Ali, upravo je ta nedoumica postala dio nogometne mitologije.
Nogomet je od igre prostora postao igra geometrije
Danas mitovi odumiru, a milimetri su sve „življi“. Upravo su milimetri postali najveći „protagonisti“ najvećih nogometnih utakmica digitalnog doba. Sve se manje raspravlja o tome je li netko bio bolji, hrabriji ili kreativniji. Raspravlja se o digitalnoj liniji koja se pojavila na ekranu, o ramenu, vrhu kopačke ili pramenu kose. Nogomet je od igre prostora postao igra geometrije.
Ne tvrdim da je prije bilo pravednije. Nije bilo. Suci su griješili, ponekad katastrofalno. Ali, pogreška je bila dio igre, kao što su dio igre loše dodavanje ili promašeni jedanaesterac. Danas se od tehnologije očekuje apsolutna istina. A ona nam, paradoksalno, često ostavlja još veći osjećaj nepravde. Možda zato što nogomet nikada nije bio matematička disciplina. Bio je emocija, a emocija ne poznaje milimetre.
Što će se pamtiti nakon dvoboja Hrvatska-Portugal
Zato će se nakon dvoboja Hrvatske i Portugala manje pamtiti rezultat, a mnogo više pratit će nas osjećaj da je VAR postao glavni kreator utakmice. Ne Modrić. Ne Ronaldo. Ne golovi. Ne produžeci. Nego ekran koji je nekoliko puta ugasio eksploziju radosti i pretvorio stadion u čekaonicu.
Možda će za deset godina tehnologija biti još preciznija. Možda će umjetna inteligencija donositi sve odluke bez pogreške. Ali, ostaje pitanje koje nijedan algoritam neće moći riješiti: može li nogomet ostati najveća igra na svijetu ako nam svaki put, prije nego što smijemo slaviti, kažu da pričekamo nekoliko minuta da bi nam objasnili što smo zapravo vidjeli?
Foto: Screenshot, privatna arhiva, Canva
