Noćas smo se baš vraški mučili s Panamom. Hodali smo po rubu, tjeskobno brojeći minute i gledajući u scenarij u kojem se prerano pakiramo za povratak kući. Na travnjaku u Torontu izgledali smo neugodno neprepoznatljivo protiv reprezentacije koja nikad nije osvojila ni jedan bod na svjetskim prvenstvima, a naši su joj dopustili da se na trenutke osjeća poput Brazila.
Milijuni samozvanih nogometnih izbornika
Vatrena konfuzija na travnjaku utrnula je glasnice tisuća naših navijača koje su ionako pregorjele još uoči utakmice u predigri i zagrljaju s hrvatskom dijasporom na ulicama Toronta. U domovini je, po dobrom starom običaju, proglašeno izvanredno stanje. Milijun samozvanih izbornika natjecalo se noćas na društvenim mrežama u dešifriranju onoga što su nam servirali Zlatko Dalić i igrači. Čak i onaj dio nacije koji je utakmicu prespavao, ujutro nikako nije propustio stati u red za pljucanje i uvođenje reda u vatrenim redovima. Secirala se svaka kriva kretnja, tražilo se krivce, padale su teške riječi. Zaboravilo se u sekundi da je naših prvih 45 minuta protiv Engleza proglašeno apsolutnom ljepoticom dosad odigranog turnira, noćas je protiv Paname na meniju bio užas i najgorih 45 minuta na cijelom prvenstvu.
„Bolje sam se osjećao poslije poraza protiv Engleske nego noćas nakon pobjede protiv Paname.“ Ova rečenica jednog od kroničara s društvenih mreža najbolje uokviruje ludi emotivni i rezultatski ringišpil na kojem smo se kolektivno okretali, od vrha do dna, u samo nekoliko dana. Upravo u toj noćnoj drami, jutarnjim pametovanjima i ekstremnim skokovima od euforije do očaja krije se dublja istina o nama. Samo treba pogledati u retrovizor…
Snovi koji se rađaju i umiru u 90 minuta
Svjetsko nogometno prvenstvo jedno je od onih rijetkih sidrišta oko kojih se vrti kolektivno pamćenje čovječanstva. Svake četiri godine svijet nakratko uspori, jezici se stapaju u univerzalne uzdahe i krikove, a milijarde ljudi gledaju u istu točku, u loptu koja se kotrlja travnjakom i u snove koji se rađaju ili umiru u 90 minuta. Za nas koji generacijama pratimo taj hod po rubu između očaja i ekstaze, prvenstva nisu samo sportski turniri. Ona su katalozi naših života.
Prvo svjetsko prvenstvo koje baš pamtim bilo je ono argentinsko, 1978. godine. Bila sam djevojčica, jednako luda za nogometnom bubamarom kao i dečki, cijele smo dane naganjali loptu i svi smo željeli biti Mario Kempes. Nije bilo interneta, društvenih mreža, niti beskonačnih video-sažetaka nadohvat prsta. Slike su dolazile rijetko, u bljeskovima, uglavnom crno bijele, a naša ih je mašta nadograđivala do mitskih proporcija.
Prvo svjetsko prvenstvo koje sam dočekala kao novinarski šegrt bilo je u Meksiku 1986. godine. Danas, u eri opće dostupnosti, zvuči gotovo nadrealno, ali tada se do nogometa dolazilo na kapaljku. Stariji novinari, među njima i danas omiljeni HTV-ov komentator Anton Samovojska – da „Vojska“ je već i tada bio stariji – odlazili bi na Televiziju Zagreb, gdje su u posebnim kabinama gledali utakmice koje su stizale satelitskim vezama. Tek nakon što bi u zamračenoj prostoriji odgledali dragocjene minute, trčali bi natrag u redakciju pisati izvještaje.
Gledamo priču o talentu koji traži svoj put
Danas nas svjetsko prvenstvo u nogometu doslovce proždire sa svih digitalnih platformi, s pametnih telefona, tableta, računala, satova i blještavih TV ekrana posvuda oko nas. Nikada nismo imali više nogometa na dlanu, ali možda nikada nismo imali manje vremena da zastanemo i razmislimo zašto nas ta igra toliko privlači?
Zato što se u nogometu lako prepoznajemo i, htjeli mi to priznati ili ne, gledamo katkad vlastite živote. Gledamo priču o talentu koji traži svoj put, o mukotrpnom radu, sreći i nepravdi, usponima i padovima. Malo tko je na globalnoj pozornici u posljednjih tridesetak godina tu priču ispisao tako prkosno, emotivno i nevjerojatno kao Hrvatska.
Imala sam privilegiju, sada s već dosta novinarskih utakmica u nogama, svjedočiti s tribina u Lyonu 1998., kako jedna igrački vrhunska, karakterna i drska generacija hrvatskih nogometaša u četvrtfinalu deklasirala moćnu Njemačku sa 3-0! Jarni, Vlaović, Šuker! Hrvatska je bila svjetska seznacija, a domovina je bila u transu. Davor Šuker je osvojio zlatnu kopačku, a Hrvatska svjetsku broncu! Bila sam, ne samo ja, duboko uvjerena da takvo što više nikada neću doživjeti. Činilo se statistički i biološki nemogućim da se takav bljesak ponovi jednoj maloj zemlji u tako moćnoj i rasprostranjenoj industriji kao što je nogomet.
Bila sam u krivu. Jer ta prva medalja nije bila čudo, bila je samo osobna iskaznica našeg talenta. Dvadeset godina kasnije, kolektivno smo plakali dok smo u Rusiji 2018. osvajali srebro. I slavili Luku Modrića kao najboljeg nogometaša svjetskog prvenstva. Četiri godine nakon toga, u Kataru, stajala sam nijema pred novom broncom. Tri medalje u samo šest nastupa na najvećoj pozornici svijeta.
Prkosimo svakoj logici modernog kapitalizma
Kada tu činjenicu ogolite od navijačkog ludila i stavite je na hladan papir, ona prkosi svakoj logici modernog kapitalizma. Mi smo zemlja od nepuna četiri milijuna stanovnika. Naša domaća liga ne može se mjeriti s europskim financijskim divovima. Naša infrastruktura je bolna točka o kojoj se desetljećima više lamentira nego što se gradi. Ekonomski i geografski, mi smo po svim tablicama trebali ostati simpatični autsajderi s periferije Europe. Ali, postoji kvaka koju svjetski analitičari nikada nisu znali izračunati: Hrvatska na terenu nikada, baš nikada, nije bila autsajder.
Nemamo stadione od milijardu dolara, ali imamo dječake koji s loptom mogu napraviti sve što zamisle. Imamo nogometni gen, onaj specifični ulični prkos i tehnički perfekcionizam koji se ne može kupiti novcem niti dekretom izgraditi u akademijama. Naša geografska veličina je patuljasta, ali naša nogometna kvaliteta od prvog je dana bila divovska. Zato i nikada na ni jedno prvenstvo, ni svjetsko ni kontinentalno nismo otišli da bi bili tek „simpatična priča“. Hrvatska je nogometna sila, što ne znači da će pobijediti u svakoj utakmici, niti da na leđima nosi teret apsolutnog favorita. Moguće je da se spotakne i o vlastitu veličinu kao zamalo noćas protiv Paname…
Glavno je da smo na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu i dalje „živi“, možda i malo prestari, zapravo sigurno prestari, ali takvi smo kakvi smo, naši smo i pratit ćemo naše dečke i zbog njih i zbog sebe, ponajprije zbog sebe, i zbog te naše velike, tople ljudske priče ispisivane na stadionima diljem svijeta.
Foto: Sceenshot YouTube
