Autentična reakcija, ili reakcija u skladu s nama, nije nužno smirena reakcija. Često vidimo kako se u komunikacijskim vještinama ističe smirenost kao jedna od prednosti u pregovaranju i liderskim ulogama. No, je li smirenost uvijek pozitivna i dolazi li iz povezanosti sa sobom ili možda iz disocijacije?
Slično reakciji freeze (smrzavanje), disocijacija je prirodni zaštitni odgovor na stres. Javlja se kada je iskustvo toliko intenzivno da ga mozak nastoji “odvojiti” kako bi se zaštitio.
Stresni razgovor ili iskustvo i zaštitni mehanizmi
Putem disocijacije osoba se prilagođava stresnim okolnostima tako da se djelomično odvaja od stvarnosti koju doživljava. Na taj način stvara svojevrsni psihički bijeg od vanjskog svijeta i vlastite patnje. Svijest o okolini i unutarnjim doživljajima tada se mijenja ili smanjuje kako bi osoba mogla ostati funkcionalna unatoč visokim razinama stresa koje doživljava.
Manja svijest o sebi ili okolini ujedno omogućava manju svijest o preplavljujućem stresnom iskustvu, čime osoba štiti sebe od toga da ju preplave emocije, misli, zvukovi ili slike. Pritom to odvajanje nije svjesna odluka niti je nešto nad čim osoba ima kontrolu, već se radi o mehanizmu za preživljavanje.
Disocijacija je jedan od zaštitnih mehanizama, no, ako smo dugotrajno u tom stanju kao jedini način nošenja sa stresom, izvana se to može nazivati smirenošću – no, u stvarnosti smo nepovezani sa sobom.
No, nije svaka smirenost ista. U nekim situacijama, ono što izvana izgleda kao “hladna glava” zapravo je zdrava emocionalna regulacija – sposobnost da ostanemo prisutni, da slušamo i razmišljamo čak i kad je neugodno. Razlika se često ne vidi izvana, ali se osjeti iznutra.
Kako to može izgledati u praksi? Na sastanku ostajemo “profesionalno mirni”, ali kasnije ne možemo jasno rekonstruirati što je rečeno. U konfliktu ne reagiramo, ali ne zato što razumijemo drugu stranu, nego zato što se povlačimo iz vlastitog doživljaja.
Slažemo se s nečim što nam ne odgovara, i tek kasnije osjećamo zbunjenost ili emocionalni pad.
Smirenost možemo svjesno regulirati
Tu dolazimo do važne razlike: smirenost nije isto što i odsutnost. Smirenost u zdravom smislu znači da smo prisutni, ali ne preplavljeni. Disocijativna “smirenost” često znači da smo funkcionalni, ali odvojeni od sebe.
Možda najvažnije pitanje nije “kako ostati smiren u stresnim razgovorima”, nego: Jesam li ja stvarno prisutna u ovom razgovoru, ili samo pokušavam izdržati ga?
Razlika između ta dva odgovora često se ne vidi izvana, ali se iznutra osjeti jasno – kao jasnoća ili kao odmak od sebe. I tek kad počnemo razlikovati ta dva stanja, smirenost prestaje biti nešto što “moramo postići”, a postaje nešto što možemo prepoznati i svjesno regulirati.
Foto: Magnific, privatn aarhiva, Canva
