Brojna poduzeća financiraju svoje poslovanje dugom, i u tome načelno nema ništa loše. Financiranje dugom omogućava rast i razvoj poslovanja koji često ne bi bilo moguće ostvariti isključivo vlastitim novcem. Osim toga, trošak kamate je porezno odbitna stavka što umanjuje ukupan trošak kapitala za investitore. No, u svemu treba imati mjeru pa tako i u zaduživanju. Stoga se nameće logično pitanje – koliko duga je idealno imati, a da se ne ugrozi opstanak poduzeća, odnosno koja je optimalna razina duga?
Standardni pristup je da se pod dug ubrajaju klasični oblici zaduženosti – bankarski krediti, krediti drugih poduzeća, financijski leasing, obveznice… Zajedničko svim ovim oblicima duga je da se na njih plaćaju kamate. Međutim, važno je istaknuti da postoje i druge vrste duga, a koje često ostanu zanemarene pri razmatranju zaduženosti što dovede do iznenađenosti kada bankari smatraju da je granica zaduženosti već dosegnuta.