Bio jednom jedan profesor koji se predstavljao kao osoba koja jako voli pomagati studentima. Uvijek je to isticao i predstavljao se kao dobročinitelj. Jednom su ga pitali pa zašto to radite? A on im je odgovorio: “Jednog dana, kad me ne bude, želim da ti studenti dođu mojoj djeci i kažu im: vaš je otac bio dobar čovjek”. Ako se sada pitate o čemu mi to pričamo, evo vam i odgovora: o kongruenciji koja otkriva naše motive i stvarnoj namjeri zašto nešto radimo.
Činjenica je da spomenutog profesora na činjenje dobrih djela nije motiviralo služenje čovječanstvu i iskrena dobrota. Njegova motivacija nije došla iz integriteta i viših razina svjesnosti već s potpuno drugog spektra unutar vrijednosti. Vjerovali ili ne, postoje potencijalno limitirajuće vrijednosti koje nas mogu odvesti u neetična ponašanja. Iako u spomenutom primjeru razlog profesora je pomaganje studentima ali kod procjene etičnosti nas zanima što nas je istinski motiviralo da nešto činimo, a ne sami razlog. Motivacija određuje koliko je naša namjera bila etična, što u ovom slučaju nije bio slučaj.
