Roditeljstvo i obitelj u razdoblju tranzicije iz tradicionalnih oblika odgoja u stabilne i funkcionalne oblike modernog odgoja prisilno su usporeni pod utjecajem pandemije. Može se reći kako roditeljstvo proživljava svojevrsnu krizu pod utjecajem preuzimanja značajnijih uloga u djetetovu odgoju i obrazovanju u odnosu na prošla vremena kada je ta uloga bila pripisana većinski ustanovama za odgoj i obrazovanje (vrtići, škole).
Pandemija doprinosi načinu života koji se prvenstveno odvija u domovima, kako za odrasle tako i za djecu. Time su značajno narušene uspostavljene rutine kod djece i odraslih. Svaka promjena rutine te uspostavljanje novih rutina u svojim začecima donosi i dozu kaosa, što je normalna reakcija na proces prilagodbe. U već izazovnim i stresnim vremenima, promjene unutar obiteljske rutine također uzrokuju preispitivanje stabilnosti, povezanosti i sigurnosti, posebice kod djece. Roditelji i djeca uče se suočavati s emocijama koje su izraženije, a najprisutnija je emocija strah. Znamo da se teško oduprijeti strahu i suočiti s njime posebice kada su u pitanju bolest i egzistencijalna pitanja. No, da bi se djetetov razvoj odvijao cjelovito i neometano, na socioemocionalni dio razvoja se potrebno značajnije usmjeriti. Roditelji su ujedno uzor i model ponašanja koji djeca slijede. Bivajući u strahu od budućnosti i neizvjesnosti, često su nesvjesni svojih reakcija te ih djeca u tome kopiraju i preuzimaju model suočavanja sa stresom i strahovima.
