Pojeli ste kolač ili sladoled više nego što ste planirali? Ništa strašno, produljit ćete trening ili hodati sat vremena dulje i problem je riješen. Ili ipak nije? Veliko novo istraživanje sugerira da ljudsko tijelo ne funkcionira poput jednostavnog kalkulatora kalorija i da tjelovježba, koliko god bila važna za zdravlje, sama po sebi možda nema velik utjecaj na gubitak masnog tkiva.
Istraživanje, o kojem piše BBC Science Focus, obuhvatilo je više od 4200 ljudi iz 34 zemlje. Pokazalo je da osobe koje se više kreću ne troše nužno znatno više kalorija od onih koje većinu dana provode sjedeći. Razlike u dnevnoj potrošnji među pojedincima postojale su, ali bile su male, a tjelesna aktivnost objašnjavala je tek oko deset posto tih razlika.
Tijelo troši energiju i dok „ništa ne radimo“
Jedan od upečatljivijih primjera dolazi iz tanzanijske zajednice Hadza. Njezini pripadnici tijekom lova i prikupljanja hrane svakodnevno prepješače između osam i 16 kilometara, no kad se uzme u obzir tjelesna masa, dnevno troše približno jednako kalorija kao tipičan američki uredski radnik.
Razlog je u tome što najveći dio energije ne trošimo na trening, nego na sve ono što tijelo neprestano radi kako bi nas održalo na životu: disanje, rad srca i mozga, probava i imunološki sustav zahtijevaju mnogo energije, a ta osnovna potrošnja čini najveći dio onoga što svakodnevno potrošimo.
Veće tijelo pritom treba više energije za svoje osnovne funkcije. Zato, objašnjava prof. Herman Pontzer, evolucijski antropolog sa Sveučilišta Duke, ljudi u razvijenim zemljama u prosjeku dnevno troše više kalorija od pripadnika tradicionalnih poljoprivrednih ili lovačko-sakupljačkih zajednica, I to zato što su su uglavnom krupniji.
Kad se uračunaju veličina i sastav tijela, razlike u ukupnoj potrošnji energije među različitim populacijama gotovo nestaju.
Metabolizam „izravnava račune“
Pontzerovo objašnjenje počiva na sposobnosti tijela da se prilagođava. Kad povećamo tjelesnu aktivnost, organizam ne mora jednostavno dodati svaku potrošenu kaloriju na dotadašnju dnevnu potrošnju. Umjesto toga može smanjiti količinu energije koju koristi za neke druge procese i tako ukupnu potrošnju zadržati unutar relativno uskog raspona.
To, kaže Pontzer, ne mora biti loše. Dio energije koju tijelo tako preusmjerava inače može odlaziti na procese poput pozadinske upale, pa vježbanje može pomoći da organizam energiju raspoređuje drukčije.
Granice ipak postoje. Naglo i vrlo intenzivno povećanje aktivnosti može utjecati na imunitet ili reproduktivni sustav: osoba može češće obolijevati, osjetiti pad libida, a menstruacija može potpuno izostati. Pontzer kaže da većina ljudi takav sindrom pretreniranosti vjerojatno neće iskusiti osim pri razinama aktivnosti kakve postižu profesionalni sportaši.
Veću ulogu ima ono što jedemo?
Ako razlike u potrošnji energije nisu dovoljne da objasne razlike u količini masnog tkiva, istraživači zaključuju da odgovor treba tražiti u prehrani. Posebno se izdvojila konzumacija ultraprerađene hrane: populacije u kojima se takve hrane jede više u prosjeku imaju i veći udio tjelesne masti.
Rezultate ipak valja tumačiti s dozom opreza. Znanstvenici nisu pratili prehranu svakog sudionika, nego su koristili podatke iz nacionalnih anketa i globalnih baza o potrošnji hrane kako bi procijenili tipičnu prehranu pojedinih populacija. Istraživanje zato pokazuje povezanost, ali ne može utvrditi zašto je ultraprerađena hrana povezana s većim udjelom masnog tkiva.
Dr. Adam Collins sa Sveučilišta Surrey smatra da problem možda nije sama prerada hrane.
Takvi su proizvodi često vrlo ukusni, energetski gusti, siromašniji vlaknima i hranjivim tvarima te ih je lako pojesti brzo i u velikim količinama. Potpuno izbacivanje svih ultraprerađenih proizvoda, kaže, nije nužno. Važniji su umjerenost i svjesniji odnos prema tome koliko ih jedemo.
Tjelovježbu, naravno, ne treba otpisati
Collins se ne slaže ni s time da je uloga vježbanja u regulaciji tjelesne mase zanemariva. Ističe da tjelovježba može utjecati na apetit i sastav tijela, smanjivati udio masnog tkiva i povećavati mišićnu masu.
Budući da su mišićne stanice metabolički aktivnije od masnih, više mišića može blago povećati dnevne energetske potrebe.
Pontzer priznaje taj učinak, ali smatra da su promjene premale da bi većini ljudi programi vježbanja koji se na njih oslanjaju bili učinkovit način mršavljenja. Collins, međutim, Pontzerov model smatra još nedokazanim i kaže da su za njegovu provjeru potrebna dugoročna istraživanja koja bi iste ljude pratila tijekom duljeg razdoblja.
Oko jednog se slažu: vježbanje ostaje iznimno važno. Jača srce, štiti kosti, povoljno djeluje na metabolizam i mentalno zdravlje te pridonosi duljem i zdravijem životu. Pontzer zato ne zagovara manje kretanja, nego smatra da bi se kod problema pretilosti veći naglasak trebao staviti na prehranu.
Foto: Julia Larson/Pexels
