Prije nego što posljednji ledenjak nestane, posljednji koralj pobijeli ili posljednja kolonija tuljana utihne tisuće putnika hrli vidjeti svijet onakav kakav je sada. No, može li želja da svjedočimo ljepoti koja nestaje zapravo pomoći da je spasimo? Ovo je priča o turizmu posljednje prilike njegovoj ljepoti, opasnostima i načinu da ga učinimo saveznikom prirode. Naime, kako piše BBC, u posljednjih nekoliko godina sve je više putnika koji žele vidjeti prirodna čuda prije nego što nestanu. Taj trend, poznat kao turizam posljednje prilike, vodi ljude na ledenjake koji se tope, koraljne grebene koji blijede ili otočja koja gutaju oceani. No, tu se krije paradoks: putovanja na udaljena mjesta troše ogromne količine goriva, a time doprinose istom problemu protiv kojeg se navodno bore.
Vjetar reže obraze, a zrak je tako čist da gotovo peče pluća. Ispod vas prostire se bijela praznina, isprekidana sivim stijenama. Nema buke, nema znakova civilizacije samo tišina koja zvuči staro koliko i svijet. A onda vodič šapne: “Ovdje je nekada bio ledenjak.” U tom trenutku slika postaje teža. Više ne gledate samo pejzaž, gledate odsutnost. Francuski pisac Cédric Duroux zna taj osjećaj. Na vrhu islandske planine, gdje su ostali tek mali bljeskovi leda, osjetio je strahopoštovanje, ali i bol. “Tada me pogodilo. Još uvijek imam trnce kad o tome govorim”, rekao je Duroux za BBC. Bila je to 2018. godina, a Duroux je pratio antropologe sa Sveučilišta Rice, koji su istraživali mjesto gdje će se održati simbolični “pogreb” za Okjökull, prvi islandski ledenjak službeno proglašen mrtvim. Za njega, to nije bio samo izlet, bio je to trenutak spoznaje o ozbiljnosti klimatskih promjena.
