Jedna od glavnih stvari koju velika većina ljudi želi na poslu je autonomija, mogućnost da samostalno odlučuju. Mi imamo tu potrebu, a imaju je i naši zaposlenici. Ako im ne dajemo autonomiju, oduzimamo im mogućnost da ispune jednu od temeljnih potreba. Napokon, i vi ste, osim ako su okolnosti dovele do toga, postali poduzetnica da biste imali autonomiju, zar ne?
“Ako im pomognete, pomoći ćete i sebi”
Nema veze što se zaposlenici nisu odvažili i sami osnovali svoju firmu. Ta potreba čuči u njima i smanjuje im angažman, ako im je ne pomažete ispuniti u određenoj mjeri. A ako im pomognete, pomoći ćete i sebi.
„Ček’, ček’, ček’“ pitate se možda vi, “kako da im dam autonomiju, kad sam ja šefica? Neće li onda nastati kaos?!“
To je uobičajen prvi pogled („Ili ja odlučujem o svemu, ili nastane kaos“). Međutim, usmjesto binarnog pogleda (kao u informatici: 1/0) trebamo sagledati stvari kakve realno jesu. Jer tu se zapravo radi o kontinuumu. On se kreće od pola „ja vladam svime“ do pola „oni vladaju svime“. A toga se bojimo (užasavamo!) jer riskiramo gubitke.
Strah od gubitka je za većinu ljudi 2,5 puta važniji motivator od mogućnosti da dobiju dobitak. Jedan psiholog dobio je Nobelovu nagradu jer je to dokazao i tako srušio klasičnu ekonomsku teoriju koja kaže da se ljudi ponašaju na način da žele maksimizirati dobitak. Jer točno je da se najviše trudimo spriječiti gubitak. I to je razlog zašto se toliko bojimo dati zaposlenicima „da vladaju“. Em imamo strah da će pogriješiti (i uzrokovati gubitak), em imamo strah da će „onda oni vladati“, em možda čak imamo strah da će se toliko razviti da će otići od nas (i postati nam konkurencija – još jedan strah).
Uglavnom, cijelo vrijeme sami sebe ograničavamo. Umjesto da idemo za dobitkom, koji se dokazano događa u velikom broju slučajeva kad zaposlenicima damo autonomiju, mi igramo „na sigurno“. Tako ostajemo „vrtjeti kotač“ kao hrčak u kavezu (u koji smo se sami zatvorili), žalimo se da nemamo vremena („Ali svima je tako, što ćeš?“) i tražimo načine izvan sebe da dođemo do okrepljenja (npr. doom scrolanjem, binganjem serija, itd.). Je li to način na koji želimo živjeti do kraja svog života? Naravno da nije.
Neformalno partnerstvo
I gdje leži rješenje? Pa, kao i u većini stvari, u nama. Kao što kaže poznati citat: „Ludost je stalno ponavljati isto i očekivati drukčiji rezultat“. Drugim riječima, stvar često nije u našim zaposlenicima („Joj, kad bi barem bili bolji!“), nego u nama.
Da. Način da malo-pomalo dobijemo što želimo leži u nama. Mi trebamo smoći hrabrosti, mi trebamo izgubiti dio kontrole, mi trebamo neko vrijeme biti u neizvjesnosti – da bismo mi požnjeli nagrade koje cijelo vrijeme želimo dobiti.
Jer sve dok gledamo stvari samo iz svojih cipela (što nama treba i što se bojimo izgubiti), zapostavljamo potrebe druge osobe. Zato je normalno da nam to osoba vrati manjim angažmanom. Nemoguće je dobiti maksimalan radni angažman od osobe ako gledamo stvari samo iz svojih cipela. Jer kao i u svakom odnosu – ljubavnom, prijateljskom, poslovno-partnerskom – gledamo li samo svoje potrebe, a drugome dajemo minumum, druga strana će to osjetiti i neće se “dati“ do kraja. Što trebamo napraviti umjesto toga?
Trebamo uzeti najbolje iz kontinuuma: „Ja vladam svim – oni vladaju“. Uzeti sredinu. Partnerstvo. Dovoljno je neformalno partnerstvo. Takvo sam, primjerice, imao sa kolegama u timu kao voditelj u velikoj banci (gdje greške mogu biti stvarno skupe). Što sam više uspijevao prepustiti drugima, dobivao sam više vremena za sebe. Logično.
Zamislite da vam vaši zaposlenici (za početak) dnevno oslobode samo 15 minuta, jer im prepustite nešto što radite vi, a mogli bi – ipak – oni. Koliko bi to dobro bilo!
Motivacisjki gumbi
Da biste to ostvarili sa što manje rizika (jer ljudi reagiraju na pristup), najbolje je da im pristupite kao dobra i sposobna domaćica, koja zaposlenike doživljava kao drage goste koji su joj je došli pomoći. Iako vam možda od početka neki od njih nisu dragi i možda se ne čini da vam žele pomoći, prođite kroz tu prvu nelagodu, kako bi vam svima kasnije bilo bolje. Kao i kada ugošćujete nekog tko vam nije drag, a treba vam usluga od njega, to se u pravilu pokaže kao dobra strategija, zar ne?
Najprije bolje upoznajte njihove „motivacijske gumbe“. Zatim neka prate kako vi radite. Vodite otvoren razgovor o procesu, potičite ih da vam postave pitanja i iskažu svoje mišljenje. Ako imaju ideju kako bi to oni drukčije radili (a da to vama bude ipak prihvatljivo) to bi bio plus (jer to povećava autonomiju). Nakon dogovora koraka procesa i eskalacije u slučaju potrebe (neka ponove dogovor, da ne bude nesporazuma), dajte im dobromamjernu, punu podršku i dogovorite praćenje u prikladnim intervalima (bez mikromenadžiranja).
Kad biste ih tako pripremili za rad i postupno sve više delegirali posao, koliko biste vremena dobiti? Budite spremni kratkoročno izgubiti vrijeme, energiju, možda i sredstava, dok osoba “ne uzleti”. Jer kad “uzleti”, vraćat će vam i više nego što ste u nju uložili. Jer zna da niste morali, a jeste, dali ste joj autonomiju, poštovanje i osjećaj da tu zaista pripada. I to će činiti razliku, a vama će se dugoročno isplatiti. Ne samo u novcu, nego i u valutama koje vjerojatno još više cijenite – u više mira i vremena za sebe.
Foto:
