Kad Andrej Plenković sve zbroji, a baš ništa ne oduzme, rezultat njegove vladavine u 10 godina je statistički gledano dobar. No, ta računica jednostavno nije potpuna, pa onda nije niti točna, ma koliko je premijer u utorak u Saboru (a i inače) želio djelovati pobjednički, a građane uvjeriti da su praktički sve kritike promašene, pretjerane i dio produžene predizborne kampanje.
Ni tračka samokritike
Nisam premijerov izvještaj o radu slušala, nego ga pročitala na webu Vlade (skromno je naslovljen „Deset godina napretka za snažniju Hrvatsku i sigurniju budućnost“, iako se radi o godišnjem izvještaju), da mi slučajno ne promakne ono što naziva važnim i ozbiljnim za hrvatsku javnost.
Uglavnom, navodi razne službene ekonomske parametre (poput rasta BDP-a, izvoza, kreditnog rejtinga, stope zaposlenosti i nezaposlenosti) i oni mu idu u prilog. Za to ga i plaćamo. I sve ministre također. No, ono što ne navodi je druga strana medalje – raširena korupcija u redovima vladajućih i posljedice te korupcije, nepovjerenje građana u institucije i općenito srozavanje demokratskih standarda, antagoniziranje malih poduzetnika i obrtnika (koje je pritom nazvao kralježnicom gospodarstva), nezadovoljstvo umirovljenika, broj iseljenih, strah ljudi koji žive u blizini odlagališta otpada ili megafarmi peradi… Slobodno nastavite niz.
Ono što upada u oči je da nema ni tračka samokritike u tom izvještaju. Nijednog slova. (Ako ne računamo ovu rečenicu: „Nitko nije iznad zakona, a borba protiv korupcije i kriminala ostaje jedan od naših najvažnijih političkih prioriteta.“ A ne znam koliko na to možemo računati.) Koliko je to ludo, prepotentno ili neosjetljivo da se zažmiri na sve što ne valja?
Možda je to doista neviđen uspjeh, uzevši u obzir razmjere korupcije
I dok se ne može sporiti rast BDP-a i približavanje prosječnom životnom standardu EU-a, valja se upitati – bi li to uopće i moglo biti drukčije, s obzirom na količinu europskog novca koji se do sada slijevao u Hrvatsku? Što bi ijedna vlada trebala napraviti da u tim uvjetima zezne prelijevanje tih fondova u ekonomski rast i dizanje životnog standarda, to jest plaća? (Doduše, budimo do kraja sarkastični, ako uzmemo u obzir razmjere korupcije u Hrvatskoj, možda je to doista neviđen uspjeh.)
Ne ističe premijer previše da je Hrvatska bilježila vrlo visoku inflaciju, a da velik dio građana i dalje živi vrlo, vrlo skromno. Medijalna neto plaća je rasla, ali iznosi 1346 eura. Dakle, 50 posto građana prima manje od tog iznosa, a to nisu baš visoke plaće. Da, Vlada godinama administrativnim odlukama diže iznos minimalca, a pregovorima sa sindikatima diže i plaće u javnom sektoru, ali kakav je realni kontekst u kojima se te odluke donose? U Hrvatskoj nema konsenzusa o tome kako bi trebalo voditi ekonomsku politiku i kamo ova sadašnja vodi, je li daljnji gospodarski rast baš zajamčen, jesu li iskorišteni potencijali, kakva je poslovna klima, koliko i kakve poreze država treba, u što ih i kako ulaže, propada li nepovratno hrvatsko javno zdravstvo i mirovinski sustav itd.
No, neometan takvim pitanjima, sumnjama i raspravama, pri kraju svog jako dugog izvješća premijer konstatira: „Sada je naša zadaća da ostvareni napredak još snažnije poboljša život ljudi u svim krajevima Hrvatske.“ I onda spominje povjerenje građana koje ih obvezuje te da je potrebno voditi dijalog i s onima koji na političkom spektru misle drukčije. Zvuči li vama to obećavajuće, ili jednostavno kao – floskula?
Foto: Vlada RH
