Ima ljudi koji su rođeni s planinom u nogama, koje su roditelji vodili kao djecu na izlete u prirodu ili koji su svake zimske praznike provodili na nekom od skijališta. Moja priča je potpuno suprotna. Odrasla sam u obitelji koja je više preferirala udobnost doma nego avanture na svježem zraku. Skijanje mi je uvijek bilo strani pojam, nečija tuđa strast. I koliko god puta dobila poziv da se okušam na stazi, uvijek sam ga uspješno odbijala. Zima je za mene značila tople čajeve i deke, a ne skijaške padine pa čari planine nisam okusila čak ni u periodu kada su svi moji prijatelji u njoj uživali.
No postojala je neka tiha čežnja u meni, neka neispunjena želja da otkrijem svijet izvan urbane vreve i udobnosti na koju sam navikla. Pa kad mi je kazaljka života pokazala na tridesetu, odlučila sam promijeniti perspektivu. Umjesto da rođendane obilježavam uobičajenim slavljima, svake sam godine počela tražiti novi planinski izazov, nešto što će me izvući iz zone komfora i povezati s prirodom.
Tako je sve počelo. Isprva kao avantura koja je testirala moje granice, a zatim se, gotovo neprimjetno, pretvorilo u pravu ljubav prema planinama.
