Kada smo u prošlom stoljeću zamišljali robote i umjetnu inteligenciju, imali smo viziju svijeta u kojem roboti rade teške i dosadne poslove, dok se ljudi posvećuju onome što nas čini ljudima – umjetnosti i kreativnosti. No, čini se da kreativnost i nije toliko posebna niti zahtjevna, da je puno teže oprati suđe ili promijeniti pelene, dok je slikati slike ili skladati glazbu postalo trivijalna zadaća za umjetne inteligencije.
Kritičari AI umjetnosti glasno viču kako ona “nema dušu” ili kako jednostavno “krade ljudsku kreativnost”, imitirajući uspješne autentične ljudske umjetnike. Možda je to i istina, no činjenica je da AI “glazbenici” dosežu sve veću popularnost, i da velika većina slušatelja ne primjećuje razliku između ljudske originalnosti i računalno generiranih skladbi i vokala. Ne osjeća se manjak emocija, praznina autora.
