„Malo si se zaokružila.“ „Nemoj više uzimati, već si dovoljno pojela.“ „Pazi, bit ćeš debela kao teta.“
Rečenice poput ovih mnoge smo čule za obiteljskim stolom, u školskom dvorištu ili u svlačionici. Često ih izgovaraju ljudi koji nas vole i koji vjeruju da time brinu za naše zdravlje. Pitanje je što takve riječi doista čine.
Ostaju li samo neugodna uspomena ili mogu utjecati na to kako ćemo se hraniti, kretati i osjećati godinama kasnije? Istraživanja posljednjih desetak godina daju prilično jasan odgovor.
Studija koja je pratila djevojčice deset godina
Istraživači Jeffrey Hunger i Janet Tomiyama 2014. godine objavili su u časopisu JAMA Pediatrics rezultate istraživanja na 2379 djevojčica iz Kalifornije, Ohija i Washingtona. Djevojčice su praćene od 10. do 19. godine života u sklopu velike američke studije o rastu i zdravlju.
S deset godina pitali su ih je li im itko rekao da su „predebele“. Gotovo 58 posto odgovorilo je potvrdno. Komentari su dolazili od roditelja, braće i sestara, prijatelja, učitelja i vršnjaka.
Devet godina kasnije istraživači su usporedili njihovu težinu. Djevojčice koje su s deset godina dobile etiketu „debele“ imale su 66 posto veće izglede (eng. odds, statistička mjera koja nije isto što i izravan rizik) da s 19 godina budu pretile. Ključno je da je rezultat prilagođen njihovoj stvarnoj težini u djetinjstvu, prihodu obitelji, rasi i dobi ulaska u pubertet.
Važno je bilo i tko je komentar izgovorio. Kada je etiketa dolazila od članova obitelji, izgledi za pretilost bili su 1,62 puta veći, a kada je dolazila od osoba izvan obitelji, 1,40 puta.
Kako riječ postaje tjelesna reakcija
Logika „ako joj kažem da je debela, počet će paziti“ u praksi ne funkcionira. Istraživanja upućuju na to da posramljivanje djeluje kao stres, a tijelo na stres reagira vrlo konkretno.
Na Sveučilištu Yale 2014. godine 123 žene gledale su kratke video isječke. Jedna skupina vidjela je scene u kojima se ismijavaju osobe veće tjelesne težine, a druga neutralne sadržaje. Kod žena koje su gledale stigmatizirajuće scene razina kortizola (hormona stresa) bila je značajno viša. Zanimljivo, reakcija je bila jednaka kod žena normalne i povećane težine. Dugotrajno povišen kortizol povezan je s većim apetitom, posebno za kaloričnom hranom, i s nakupljanjem masnoće oko struka.
To vrijedi i za odrasle. U longitudinalnom istraživanju objavljenom 2013. godine Angelina Sutin i Antonio Terracciano pratili su 6157 Amerikanaca starijih od 50 godina. Među onima koji na početku istraživanja nisu bili pretili, osobe koje su prijavile diskriminaciju zbog težine imale su oko 2,5 puta veće izglede da tijekom sljedeće četiri godine budu klasificirane kao pretile. Uz stres tu je i ponašanje: tko se srami svog tijela, češće izbjegava teretanu, sport, pa čak i odlazak liječniku.
O čemu razgovarati umjesto težine
Nije rješenje da o zdravlju šutimo. Važno je kako o njemu govorimo. Istraživači sa Sveučilišta Minnesota ispitali su 2013. više od 2700 tinejdžera i 3700 roditelja. Kada su roditelji razgovarali o težini i mršavljenju, djeca su češće držala dijete, posezala za nezdravim metodama kontrole težine i imala epizode prejedanja. Kada su razgovori bili usmjereni na zdravu prehranu, bez spominjanja težine, takvih ponašanja bilo je manje.
Nekoliko smjernica koje se mogu primijeniti već danas:
– Govorite o navikama, ne o tijelu. „Ajmo vikendom zajedno na bicikl“ djeluje bolje od „Moraš smršaviti“.
– Ne komentirajte tuđa tijela pred djecom. Ni svoje. Dijete koje sluša mamu kako se kritizira pred ogledalom uči da je tijelo nešto što treba popravljati.
– Hranu ne dijelite na „dobru“ i „lošu“. Takva podjela lako prelazi u osjećaj krivnje nakon jela.
– Upozorite rodbinu. Bake, djedovi i tete često komentiraju iz najbolje namjere. Ljubazno im objasnite zašto je to važno.
– Ako brinete za zdravlje djeteta, obratite se stručnjaku. Pedijatar ili nutricionist može pomoći bez etiketiranja.
Riječi ostavljaju trag
Nijedna od ovih studija ne tvrdi da je jedan komentar presudan, niti da je težina samo pitanje psihologije. Genetika, okolina, san i prehrana i dalje igraju veliku ulogu. Ono što istraživanja dosljedno pokazuju jest da posramljivanje ne pomaže, a često odmaže.
Djevojčica kojoj je netko s deset godina rekao da je predebela možda je zaboravila točne riječi. Njezino tijelo, čini se, nije. Sljedeći put kad nam se na jeziku nađe komentar o nečijoj težini, vrijedi zastati i zapitati se pomaže li ta rečenica toj osobi. Ako ne pomaže, bolje ju je prešutjeti i ponuditi nešto drugo: zajedničku šetnju, obrok bez komentara ili jednostavno podršku.
Foto: Magnific, privatna arhiva, Canva
