Imamo ozbiljan problem s našom djecom kojeg se ne smije ignorirati. Problem pogađa kako nas u Hrvatskoj, tako i veliku većinu drugih razvijenih država. Djeca postižu sve lošije rezultate na međunarodnim PISA testiranjima, sve slabije rezultate na testovima inteligencije, sve manje čitaju, imaju sve manje kapaciteta za analitičku i kritičku obradu informacija, sve manje znatiželje i sve manje koncentracije za rješavanje složenih životnih problema.
Rezultati PISA testiranja iz 2025. godine pokazali su dramatičan pad sposobnosti čitanja s razumijevanjem, ali i matematičkih znanja, u odnosu na testiranja iz 2022., koji su sami po sebi predstavljali značajan pad u odnosu na 2018. godinu.
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja provodi testiranja, posebno ističe kako su ‘nastradale’ upravo vještine koje će nam biti najviše potrebne u doba umjetne inteligencije: procjenjivanje informacija, povezivanje informacija iz više izvora i kritičko razmišljanje o onome što smo pročitali.
Funkcionalno nepismeni
Ovi podaci daju kredibilitet anegdotalnim pričama iz školskih sustava u razvijenim zemljama, u kojima se učitelji i nastavnici žale kako su im učenici funkcionalno nepismeni, kako završavaju srednju školu s razinom pismenosti nižih razreda osnovne škole, kako nisu u stanju pročitati knjige i tekstove dulje od nekoliko stranica te da, kada ih i pročitaju, nisu u stanju smisleno prepričati što su pročitali niti točno odgovoriti na pitanja o pročitanome.
Zašto je tome tako, znanost još uvijek ne može tvrditi sa sigurnošću – potrebno je sagledati više studija, istražiti zašto je taj pad manji u nekim državama – poglavito u Aziji – ali i osmisliti istraživanja koja bi precizno identificirala faktore koji dovode do toga. Dok se to ne odradi, preostaju nam educirane pretpostavke stručnjaka, temeljene na dostupnim informacijama.
Ana Markočić Dekanić, voditeljica Službe za međunarodno vrednovanje obrazovanja pri Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO), objasnila nam je kako OECD pokušava interpretirati ovaj padajući trend.
“To oni nekako tumače kao utjecaj digitalnih tehnologija, društvenih mreža, brzih informacija. Više se čita površno, preskače se, ne čita se detaljno i tako dalje”, kazala je Markočić Dekanić. Testiranja PISA-e jasno su pokazala promjene u načinu kako prosječan učenik rješava zadatke.
“Mjerilo se koliko su vremena učenici provodili na kojem zadatku. Ustanovili su da su učenici puno manje vremena provodili na tekstovima i zadacima koji imaju veliku količinu teksta ili informacija, koji su kompleksniji i zahtijevaju neko duže promišljanje, a puno brže su prelazili preko njih”, kazala nam je.
Razlog za uzbunu
Sandra Antulić Majcen, viša asistentica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), potvrdila nam je da bi rezultati trebali biti razlog za uzbunu. “Ono što bih rekla da je izrazito zabrinjavajuće jest udio učenika koji ne dostiže osnovnu razinu pismenosti. Ta osnovna razina predstavlja minimalnu razinu znanja i kompetencija koje bi svaki učenik po završetku obveznog obrazovanja trebao imati”, kazala je Antulić Majcen.
Taj udio – učenika koji nisu u stanju zadovoljiti ni minimum čitalačke pismenosti – kontinuirano raste već godinama, a u Hrvatskoj je dosegao 32 posto, gotovo jednu trećinu. Radi se o cijeloj jednoj generaciji učenika koji će biti glasači, ući na tržište rada i u javnu sferu, koji nisu u stanju prepričati tekst koji su upravo pročitali.
Psiholog Josip Burušić s Instituta Ivo Pilar, inače i hrvatski predstavnik u OECD-u, vjeruje da je jedan od mogućih faktora bilo zatvaranje škola i prelazak na online nastavu za vrijeme pandemije COVID-a 19.
“Drugi ključni faktor, usko vezan uz čitalačku pismenost, jest činjenica da je došlo do snažne digitalizacije u školama. Taj snažni upliv digitalizacije očito je promijenio strukturu interakcije djece, socijalnih kontakata i samog čitanja”, kazao je Burušić.
I on je istaknuo kako značajan udio djece više nije u stanju pročitati i razumjeti najjednostavniji tekst. “To će povlačiti za sobom potrebu prilagodbe obrazovnih sustava. Nije moguće razvijati ni matematičku ni prirodoslovnu pismenost ako djeca ne mogu razumjeti osnovne koncepte, povezati ih i primijeniti na rješavanje svakodnevnih problema”, rekao je Burušić.
Životne navike
Teo Matković, znanstveni savjetnik na IDIZ-u, posebno je iznenađen da je trend prisutan svugdje, a pogotovo u matematici i čitalačkoj pismenosti.
“Možemo li to povezati sa životnim navikama?”, pita se Matković. “Generacija današnjih 15-godišnjaka je od rođenja okružena društvenim mrežama, digitalnim alatima, algoritmima koji okupiraju pozornost i traže kratke, brze informacije i brza rješenja. Sve to ide nauštrb dugotrajnog promišljanja, koncentracije i čitanja s razumijevanjem”, kazao je.
“Vidljiv je izrazit pad pozornosti i dubljeg razumijevanja. Mladi puno brže prelaze preko tekstova, traže lagana rješenja, možda i uz pomoć novih alata poput umjetne inteligencije koji nude brze odgovore. Prisutan je gotovo i strah od dužeg teksta i dubljeg čitanja. Sve se to onda preslikava na ove rezultate”, rekao je Matković.
Korištenje umjetne inteligencije raste među mladim generacijama. Prema podacima koje prenosi UNICEF, gotovo 90 posto mladih koristi se umjetnom inteligencijom za školu, traženje savjeta i za zabavu. Rezultati PISA-e, u sklopu kojih su mladi ispitivani i koliko se često služe alatima umjetne inteligencije, pokazali su da u velikoj većini slučajeva mladi koji ne koriste umjetnu inteligenciju postižu bolje rezultate, a rezultati opadaju proporcionalno s time koliko ju često koriste.
Pritisak na roditeljima
Prema PISA-i, čak 46 posto učenika koriste chatbotove tjedno ili češće, kao pomoć u učenju. Rezultati nisu sasvim jednoznačni – učenici koji umjereno koriste AI, ali ne za zadaće, pisanje ili sažimanje tekstova, već kao tutora ili mentora, čak postižu bolje rezultate u znanstvenoj pismenosti. No, ako se koriste za zadaće, ili ako ubrzavaju čitanje ili pisanje, imaju negativan učinak na rezultate.
Slično je pokazalo i nedavno istraživanje koje su znanstvenici sa Sveučilišta u Stockholmu i Sveučilišta u Hong Kongu proveli na učenicima u Kini. Učenici koji su koristili AI imali su odlične ocjene iz zadaća, no imali bi znatno lošije ocjene na ispitima. Iznimke su bili učenici koji nisu koristili AI da bi brže rješavali svoje zadaće, već su na zadaće trošili jednako vremena kao i učenici koji nisu koristili AI – kod njih se vidio određeni napredak, što ukazuje da tehnologija nije nužno loša sama po sebi, no da je iznimno bitno kako ju koristimo.
Ono što proizlazi iz aktualnih podataka jest da većina učenika, nastavnika i roditelja trenutačno ne zna što učiniti i kako pomoći djeci da postižu bolje rezultate. Dok će sustavu biti potrebne godine da precizno prepozna uzroke padajućeg trenda, da pronađe rješenja i da ih implementira u obrazovanje, pritisak je na roditeljima da učine ono što mogu.
S druge strane, možda su i roditelji problem. Prizori djece u restoranima koja sjede za stolom s mobitelom ispred sebe, mladih koji sjede jedni pored drugih na klupicama u parku i gledaju svaki u svoj ekran, možda nam govore i da su roditelji digli ruke u zrak i predali svoju djecu internetu i digitalnim uređajima, da bi smanjili svoje obaveze i odgovornost.
Angažman roditelja je ključan
“Ja bih samo rekla da potrebe djece ostaju iste, samo se mijenjaju strategije zadovoljavanja tih potreba”, kazala je Antulić Majcen. “Što se roditelja tiče, najbitnije je da se uključe. Najosnovnija stvar je da s djecom razgovaraju o školi, da ih pitaju kako im je, te da imaju očekivanja koja su izražena na ispravan način, uz stalnu podršku”, rekla je.
Slično nam je kazao i Burušić, koji ističe da je obiteljsko ulaganje u obrazovanje snažno povezano s postignućima u cijelom svijetu. “Roditelji koji pokazuju brigu o važnosti obrazovanja imaju i uspješniju djecu”, rekao je.
“Psihološka istraživanja pokazuju da roditelji ne moraju raditi puno – nije potrebno da provode sate radeći zadaće s djecom, dovoljno je da postave vrlo jednostavno pitanje: ‘Kako je bilo danas u školi?’. To pokazuje interes obitelji, a kod djece stvara svijest da se roditelji brinu za njih”, kazao je Burušić.
“Istraživanja jasno pokazuju korelaciju – angažman roditelja je ključan”, slaže se i Matković. “Roditelji mogu kompetentno uskočiti: ograničiti neproduktivno vrijeme na mrežama, poticati čitanje, pokazivati interes za ono što djeca uče u školi i pratiti njihov rad”, kazao je.
“Vidimo da djeca koja koriste tehnologiju ciljano za učenje postižu bolje rezultate od one djece koja tehnologiju koriste isključivo za pasivnu konzumaciju sadržaja”, naglasio je Matković.
Hrvatski učenici vole školu
Ono što je pozitivno u slučaju Hrvatske jest da djeca još uvijek većinom vole školu, i vjeruju svojim učiteljima, iz čega možemo pretpostaviti da će bilo kakve buduće promjene sustava biti lakše provesti.
“Naši učenici vole školu, osjećaju se integrirano i sigurno unutar nje”, istaknuo je Burušić. “Također, čak 72 posto hrvatskih učenika posjeduje takozvani growth mindset, odnosno vjeruju da ulaganjem truda i učenjem mogu napredovati u životu i školi”, rekao je.
“No, zabrinjavajuće je to što u drugim zemljama učenici s tim uvjerenjem postižu znatno bolje rezultate od onih koji ga nemaju, dok kod nas postižu samo neznatno bolje rezultate. Znači, naša djeca vjeruju u trud, ali se taj trud ne honorira boljim ocjenama”, kazao je Burušić, što otvara pitanje imamo li sustav koji ne nagrađuje uloženi napor.
Markočić Dekanić iz NCVVO-a ističe kako sve zemlje čine sve što mogu i stalno ulažu napore. “Nakon tih rezultata pokušavaju se uhvatiti u koštac sa svim izazovima u obrazovnom sustavu. To se vidi i iz raznoraznih konferencija, rasprava na sastancima… Svi nešto pokušavaju, a sigurno je da je hitno”, kazala je.
Poticaj na čitanje i razmišljanje
“Ključno je opremiti učenike da budu fleksibilni, prilagodljivi novonastalim promjenama, da imaju sposobnost cjeloživotnog i samoreguliranog učenja te da mogu prosuditi informacije – što je danas, s obzirom na to da su svuda dostupne, izuzetno bitno. I naravno, tu su suvremeniji kurikulumi i načini poučavanja koji trebaju pratiti te promjene”, rekla je Markočić Dekanić.
Ono što preostaje roditeljima, prema svim našim sugovornicima, je uložiti više truda u svoju djecu, jer taj se trud vidi i vraća. Treba ih poticati da čitaju, da razmišljaju, ograničiti im vrijeme provedeno na uređajima i povećati vrijeme provedeno u stvarnoj interakciji sa svojim vršnjacima. Trendovi su jasni i zabrinjavajući, problem je hitan, no nije nerješiv. Ono što je najbitnije je prepoznati da postoji, i početi ga rješavati.
Foto: Screenshot HRT, IDIZ, Nano Banana 2 (Ilustracija)
