Ležao sam na dekici okružen stoljetnim maslinama, grickao hrskavo pecivo s domaćim pršutom i sirom, udisao miris mora i odmarao oči u zelenilu oko sebe. Supruga je bila sretna. Djeca su bila sretna. Nitko nije prigovarao, nikome ništa nije smetalo, svi su uživali. Ja sam bio sretan.
Nitko od nas to nije očekivao. Iza nas je bio naporan radni i školski tjedan, nismo ni stigli razmišljati o tome kako bi nam moglo biti i lijepo. Znali smo onako, općenito, da nas negdje u budućnosti čeka izlet u Istru, u Kamp Koversada, kada smo dobili poziv da svratimo i kad smo dogovorili datum, ali od tada se nismo uopće stigli veseliti unaprijed. Kako se datum polaska bližio, nikome od nas se više nije ni išlo, činilo nam se samo kao još jedna obveza u nizu, najradije bismo vikend proveli u krevetu.