Sjedila sam na terasi restorana u meni dragom, pitoresknom gradiću. U dubokoj hladovini, čekala sam moje društvo za kasni ručak. Ili je to rana večera? U svakom slučaju, uranila sam na dogovor. Terasa je bila prazna i tiha, tek se očekivalo više gostiju. Čuo se samo gdje koji auto i jasan ritam glazbe iz unutrašnjosti restorana. Naručila sam piće i sjedila 20-ak minuta sama sa svojim mislima.
Onda su se pored mene začuli glasovi. Na terasu su stigli žena i mušarac u kasnim tridesetima, ranim četrdesetima. Ne znam jesu li glasno govorili ili je jednostavno tišina na terasi doprinjela da ih čujem kao da mi sjede u krilu. Žena je pomirenim pokretima i jasnim glasom, prolazeći pored mene, rekla: “Nije da ja nemam život, ali sam bacila u vjetar 10 godina života.”
