Otkada znam za sebe, uvijek mi je bilo važno da na vrijeme stignem kamo god bih se uputila. U svojih ukupno sedamnaest godina školovanja samo sam jednom zakasnila na nastavu zbog pokvarenog autobusa i to mi je prouzročilo enorman stres. Kada sam se našla s druge strane katedre, također sam u školu dolazila barem pola sata prije nastave, uvijek među prvima u zbornici.
Sa svim ostalim sastancima na koje sam išla tijekom cijelog života bilo je isto. Uvijek bih, ako ništa drugo, barem pet minuta ranije bila u blizini dogovorenog mjesta. Zato me neopisivo živciralo kada bi tko kasnio, bilo da je riječ o kavi s prijateljima, kolegama, profesoru koji kasni na ispit, liječniku koji se pojavi na radnom mjestu pola sata nakon mog naručenog termina i slično.
