Granice. Navikli smo na njih. Svuda su oko nas. Postoji određeni način kako se očekuje od nas da se ponašamo – na poslu, na ulici, kod kuće. Postoji ono što je dozvoljeno i ono što nije. Ono gdje se ponašamo kao i svi drugi oko nas i ono gdje se poželimo odmetnuti i čak napraviti nešto možda kakvom promatraču sablažnjivo.
Što biste rekli da na ulici vidite osobu koja veselo poskakuje, pleše i pjeva na neki svoj ritam, možda sa slušalicama u ušima? Da li bi vam to bilo simpatično? Čudno? Možda pretjerano? Jeste li vi kad imali takvu potrebu? Čuli ste dobru pjesmu prolazeći pored terase kafića i najradije biste bili poskočili u zrak i malo si začagali? Ali niste… Jer se to jednostavno ne radi. Jer će vas ljudi gledati kao da ste pali s Marsa.
Koliko ima takvih prirodnih i autentičnih impulsa koji nam dođu, a koje zaustavljamo? Možda je ponekad to pokret, možda ponekad želimo nešto reći, ali zaustavimo se jer to nije pristojno ili primjereno. I tako iz dana u dan, postajemo sve sputaniji, sve manji, granica ima sve više, a najčešće ih nismo ni svjesni jer su nam već toliko dio okruženja da ih ni ne primjećujemo.
