Nije nikakva tajna da na visokim pozicijama nedostaje žena, bez obzira na to o kojoj industriji pričamo. Isto tako nije tajna da žene teže dolaze do napredovanja iz raznih razloga. No, najnovije istraživanje provedeno od strane Harvard Business School pokazuje da ne postoji rodna razlika kada govorimo o dostupnosti promaknuća.
Istraživačice Francesca Gino, Caroline Ashley Wilmuth i Alison Wood Brooks autorice su istraživanja kojim su otkrile glavni razlog zašto žene ne uspijevaju probiti stakleni strop.
Žene vide i negativne strane napredovanja
Prema njihovom istraživanju i žene i muškarci smatraju napredovanje jednako dostupnim, s tom razlikom što žene vide i negativne aspekte tog napredovanja, kao i veću odgovornost koju ono donosi.
Istraživačice su analizirale rezultate prijašnjih istraživanja koja su zajedno uključivala preko 4 tisuće ispitanika. Ta su istraživanja analizirala informacije o životnim ciljevima ispitanika, o tome kako ispitanici gledaju na visoke pozicije, što misle koje su im šanse za napredovanje i kako će ono utjecati na njihove živote te o tome kako ispitanici ocjenjuju moć.
Nakon što su istraživačice analizirale podatke prijašnjih istraživanja, došle su do nekoliko zanimljivih rezultata.
Osim što je njihovo istraživanje pokazalo da žene imaju veći broj životnih ciljeva od muškaraca, pokazalo je da imaju i manju želju za napredovanjem. I muškarci i žene misle da imaju jednake šanse da dođu na neke više pozicije, ali žene često gledaju i negativne aspekte napredovanja. Tako za žene napredovanje, osim pozitivnih stvari poput prestiža ili novca, znači i više konflikata i kompromisa. Veća mogućnost konflikata i potrebnih kompromisa između privatnog i poslovnog života ženama smanjuje želju za većom pozicijom.
Zašto se žene „boje“ napredovanja?
Žene, za razliku od većine muškarca, još su uvijek „zadužene“ i za obitelj i kućanstvo, odnosno još uvijek preuzimaju taj dio poslova kod kuće na sebe, bez obzira na postignuti napredak i veću ulogu muškarca u kućanskim poslovima i obiteljskim obavezama.
Osim toga, takav „dvostruki život“ i činjenica da je ženama potrebno fleksibilnije radno vrijeme, naročito kada su djeca u pitanju, opet se u poslovnom svijetu gleda negativno. Zato ni ne čudi što su žene opreznije kada im mogućnost napredovanja donosi i više obaveza na poslu, a mnogim je poslovnim ženama danas ravnoteža ipak bitnija od karijere.
Druga stvar povezana je s prvom, a to je da mnoge kompanije nemaju dnevne centre za djecu. I kod nas su primjerice neke tvrtke „pet friendly“, ali nisu „child friendly“. Drugim riječima, možete dovesti psa na posao, ali ne i dijete.
Treće objašnjenje možemo pronaći i u našem mozgu, odnosno u znanosti. Naš mozak, kada smo pod stresom, reagira na različite načine. Negativne informacije, kao prvo, prenosi puno brže od onih pozitivnih, pa ih i duže pamti. Zato se događa da o negativnim događajima ili informacijama razmišljamo duže vrijeme nego o onim pozitivnim.
Objašnjenje u znanosti možemo pronaći i u tzv. „sindromu uljeza“ od kojeg više pate žene koje, bez obzira na svoja akademska i profesionalna postignuća, misle da su do uspjeha došle tako što su zavarale svoju okolinu i da zapravo ne zaslužuju biti tamo gdje jesu.
Kada sagledamo sve ove razloge, ne čudi što žene nemaju jednaku želju za napredovanjem kao muškarci. Umjesto što se kompanije povode za ženama poput Marisse Mayer, koja je vjerojatno jedna od rijetkih žena kojima nije nikakav problem biti CEO i majka uskoro troje djece, trebale bi mijenjati svoju uredsku politiku kako bi ženama omogućile želju za napredovanjem bez straha od negativnih posljedica za njihov privatan život.
Foto: 123rf
